• Deca još uvek veruju u dobrotu

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Od istog autora: 

    Sa ukusom mora sa ukusom soli

    Šta smo propustili u međuvremenu

     

    Snažan utisak koji me je probudio iz kantovskog „dogmatskog dremeža“, zbio se na „Kotorskom festivalu pozorišta za djecu“ tokom predstave „Snežana i sedam patuljaka“ Aleksandra Popovića, u izvođenju Gradskog pozorišta Podgorica. Pošto mi je ćerka porasla, odavno ne pratim dečije programe i nemam kontakt sa najmlađom publikom. Zato sam i bio fasciniran njihovim reakcijama i načinom na koji su pratili komad. Predali su se bez ostatka, zaista, odlično režiranoj predstavi. Reagovali su na sve one arhetipove duboko utkane u čuvenu bajku Braće Grim. Iako je Aleksandar Popović osavremenio tekst nemačkih autora i doveo ga u kontekst savremenih dešavanja, deca su vrlo dobro raspoznala prastaru distinkciju dobro-zlo. Uspaljenu maćehu i njene dve razmažene, arogantne i priglupe ćerke mališani su odmah stavili nasuprot lepoj, dobroj i skromnoj Snežani. A šta su to oni videli i prepoznali kao zlo i to u prvi mah, a mi odrasli nismo, ili još bolje: zašto mi više ne reagujemo na društvene anomalije čak ni u pozorištu?

    Aleksandar Popović je iskoristio stari motiv bajke, opsednutost lepotom zle kraljice i premestio ga u sadašnjost tako bolesno odanu traganju za savršenim izgledom. Nema u modernom dobu više one rafiniranosti duha i platonovskog sagledavanja lepote kao najviše instance duše. Naprotiv, sve je podređeno ulepšavanju tela, njegovoj prekomernog seksualizaciji, gde iščezava sve prirodno, a veštačke komponente, od botoksiranih usana, silikonskih grudi, pirsinga, titanijumskih zuba i bodi-arta, ističu se kao najzavodljiviji modni detalji. Ove veštačke nadogradnje i proteze jesu pokušaj dosezanja telesnog savršenstva i besmrtnosti. Bogataši danas plaćaju velike sume novca na razne operacije kako bi zaustavili proces starenja. Opsednutost izgledom uzela je toliko maha da je pojedince oterala u ludilo. U nekim novinama sam pročitao da je jedna mlada žena izvajala svoju stražnjicu tako dobro da joj svi mogu pozavideti. Ona se posvetila samo tome kao krajnjoj životnoj svrsi – održavaju savršene zadnjice. Provodi sate u gimnastičkoj sali rastežući se na spravama za oblikovanje mišića (i inkvizicija je nekada rastezala ljude na raznim spravama, ali u tome nije bilo nimalo fitnesa). Međutim, ni to nije dosta. Onda je snimila video od nekoliko sati u kome je njena guza u prvom planu i to uredno otpremila na „You tube“. Po broju pregleda video zapisa, vidi se da ima mnoštvo onih koji mogu satima da pilje u nečiju zadnjicu. A izvinićete me, i najsavršenija, stražnjica je, ipak, samo to i ništa više!

    Još jedan bizaran podatak me je onespokojio. Neka zaluđenica i zatočenica ideje savršenog izgleda podvrgla se mnoštvu operacija, izvadivši pri tom pola utrobe, ne bi li nalikovala junakinji crtanog filma. Toliko bola i patnje zarad struka od dvadesetak santimetara!

    Dakle, svi ti pokušaji da se telo vaja do perfekcije, dovode neminovno do opsesije koja pre ili kasnije prerasta u bolest. Iz želje da se nešto učini zdravim i lepim, stvara se psihopatologija svakodnevnog života. A na planu društvenog koda, oni koji nisu mladi, lepi i uspešni, ne zavređuju nikakav pomen. Oni nisu seksi, nisu zavodljivi niti poželjni. To su svi oni koji dirinče za male plate i čiji životi plivaju jedva iznad tanke linije opstanka.

    Međutim, na predstavi u Kotoru, deca su reagovala drugačije. Stala su na Snežaninu stranu jer je ona bila prirodno lepa, skromna i plemenita. Mališane su zaveli arhetipovi. Oni nisu kalkulisali, nisu korumpirano ćutali i aplaudirali veštačkim oblicima života, nisu tražili savršenu zadnjicu niti struk od dvadeset santimetara, pirsing i titanijumsku vilicu, nisu želeli protezu, već nepatvoren život, prirodna načela i savršenstvo dobra na koje smo mi odavno zaboravili. Eto, uzbudio sam se zbog detinje iskrenosti i prirodnosti. Gde to sve posle nestane? Kako to vremenom iščili iz tih mudrih glavica, sav taj instinkt prirodnosti i nesputanosti? Posmatrao sam pažljivo ta lepa lica kako upijaju svaku reč izgovorenu sa scene, kako se mimikom i grčevima opiru nepravdi, a kako osmehom nagrađuju dobro! Video sam ih kako vremenom stare i kako postaju čvrsta, neprobojna, bez ikakvih tragova emocija. Video sam ta lica ili još bolje to bezličje i naopakost sveta odraslih u kome se nalazilo i moje sopstveno. Kako zaustaviti taj proces odrastanja i adaptiranja na društvo u kome neko satima može piljiti u stražnjicu žene koja se rasteže na spravama.

    Kada saberem sve utiske, više neću ići da gledam predstave za odrasle. Pogledao sam ih mnoštvo u poslednje četiri godine i na retko kojoj doživeo katarzu. Uglavnom se igraju nekakvi vodvilji, a kada se i omakne kakva drama ili angažovana predstava, umesto glumačkih kalambura imamo rutinsko odrađivanje posla, bez ikakvog traga Talijinog erosa. Premda sve štima, od dekora, rasvete, šminke, kostima do izbora glumaca, opet nema strasti ni kod onih koji su na sceni, a ni kod publike. Stoga, svi u dečija pozorišta! Tamo još ima nade u pobedu dobra, kao na kraju svake čestite bajke!

    Nemanja Rotar

    Piše: Nemanja Rotar – Snažan utisak koji me je probudio iz kantovskog „dogmatskog dremeža“ zbio se na „Kotorskom festivalu pozorišta za djecu“ tokom predstave „Snežana i sedam patuljaka“ Aleksandra Popovića, u izvođenju Gradskog pozorišta Podgorica. Pošto mi je ćerka porasla, odavno ne pratim dečije programe i nemam kontakt sa najmlađom publikom. Zato sam i bio fasciniran njihovim reakcijama i načinom na koji su pratili komad. 

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Kultura

    Vek pančevačke biblioteke

    Jubilarna godina biće godina modernizacije, kako bi se još veći broj sugrađana animirao da koristi pogodnosti čitaonice sa 110 mesta, knjiškog fonda od oko 200.000 knjiga i preko 50 serijskih […]