• „Pisanje je neka vrsta igre“

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Nova knjiga priča jedne od najznačajnijih savremenih srpskih književnica biće predstavljena 21. decembra u Pančevu. Ovim povodom razgovarali smo sa autorkom koja nam je otkrila kako izgleda život jednog pisca, o čemu govori njena knjiga i koliko joj je iskustvo koje je stekla radeći kao novinarka pomoglo u profesiji kojom se danas bavi. 

    Vaša nova knjiga priča „Raščarani svet” biće predstavljena u Galeriji Bate Mihajlovića u sredu, 21. decembra. Iako je prati vaš prepoznatljiv pripovedački stil i jezik, knjiga je drugačija u odnosu na prethodne knjige. Šta je to što je razlikuje?

    Možda se donekle razlikuje tematski. Ova knjiga se, malo više od prethodnih, bavi mračnim i tajnovitim delovima ljudskog uma. Njen akcenat nije stavljen, kao u ranijim knjigama, na dijaloge, na komunikaciju, na ljudsku intimu, već se bavi tajnama u kojima je čovek uglavnom sam sa sobom, jer neke stvari niti može da objasni, niti je u stanju da ih sa bilo kim drugim podeli. A ako drugi i uđu u ove tajnovite delove, obično se ispostavlja da drugi ljudi time mogu da budu samo uplašeni ili odbijeni.
    Pomislila sam, u nekom trenutku života, da nas verovatno niko ne poznaje u potpunosti, niti mi ikoga potpuno poznajemo. Ponekad volimo da mislimo da nekoga „znamo u dušu“, ali bojim se da je to samo iluzija. Ljudske duše su misterija. Sumnjam da bi iko ikoga mogao istinski da voli ili da poštuje kada bi ga zaista znao u dušu. Moguće da će se ovo nekome učiniti kao jeretička misao, ali ja tu ne mogu ništa. Ako smo iskreni prema sebi, shvatićemo da uvek postoji neki deo koji zapravo ni sa kim ne možemo da podelimo, a da se to ne odrazi značajno na sve u našem životu. Mislim da je ova knjiga zapravo o tome.

    U opisu dela je rečeno da istražujete senovite strane čovekove prirode u susretu sa izazovima modernog doba i pripovedate granične situacije svakodnevnog iskustva. Šta vas je inspirisalo da napišete ove priče?

    Neka vrsta odustajanja, koja prirodno dolazi s godinama. Do izvesnog doba verujemo da je potpuna bliskost moguća, da je razumevanje moguće. A onda u nekom trenutku shvatimo da je samoća neizbežni deo čovekovog života, ma koliko ljudi da ima oko sebe. U tami svog bića, mi smo sami. U svojim najdubljim strahovima smo sami. U izopačenim delovima sebe, takođe smo sami. U svemu što se nije do kraja izgradilo ili uklopilo, najčešće ostajemo sami. Sve i da neko tu želi da nam se pridruži, to je nemoguće. Bezbroj puta smo gledali filmove ili čitali knjige o dvoje autsajdera koji se u svojoj nesreći udruže i misle, eto, to je barem neko rešenje. Ali znamo kako se to obično završava. Otprilike onako kako su završile Telma i Luiz.

     

    Kako biste opisali ovu knjigu priča i zašto ne bi trebalo da propustimo da je pročitamo ove zime?

    Opisala bih je jednim banalnim pridevom. Zanimljiva. Pišem onakve knjige kakve volim i da čitam. Život se suviše ubrzao i doveo me u godine kada bi bio luksuz da čitam dosadne knjige, samo zato što su na glasu. Neumesno je da govorim o kvalitetu knjige koju sam napisala, ali da se uz nju nećete dosađivati, to mogu da obećam.

    Radili ste deset godina kao novinarka i urednica u redakciji kulture Radio Beograda. Koliko je rad u novinarskoj redakciji uticao na vaš stil pisanja? Kakva iskustva nosite iz novinarske profesije?

    Najznačajnije što mi je taj period života doneo bilo je mnogo čitanja i susreti sa mnogo različitih, neobičnih, pa i pametnih ljudi. Morala sam tada da čitam i knjige koje verovatno ne bih čitala da mi to nije bio deo posla. Ali, u mladosti sve lakše savlađujete, pa i dve-tri knjige nedeljno. Brojne književne, ali i životne, ispovesti sam saslušala ispred mikrofona, kao voditeljka emisije „Poetski teatar 202“, naučila sam da pažljivo slušam druge ljude, što je velika veština, da razmišljam o tome šta mi zaista kažu kad nešto kažu, a o čemu ne žele ili ne mogu da govore. Naravno, mnoge velike ljude sam upoznala prerano, bila sam suviše mlada da bih znala kolika je vrednost sedeti, recimo, i razgovarati sa Svetlanom Velmar, Jovanom Hristićem, Josifom Brodskim ili Ivanom Lalićem i takvim ljudima. Oni su otišli sa ovog sveta, a meni je danas žao što nisam sa njima razgovarala mnogo više. Ali i to što sam dobila od svih takvih ljudi mnogo mi znači.

    Mnoga vaša dela nagrađena su prestižnim priznanjima. Koliko vam nagrade znače kao piscu?

    Nemam ja toliko nagrada koliko se o njima pisalo i pričalo. Dve veće nagrade koje sam dobila bile su medijski zaista odlično pokrivene pa se stekao utisak da je to mnogo nagrada. Ipak, biću iskrena i kazaću da sam bila presrećna zbog svake nagrade. Pišemo da bi to što radimo bilo priznato od strane javnosti, kritike, čitalaca. Nagrade su veliki podsticaj, naročito za nekoga ko, kao ja, stalno kuburi sa motivacijom.

    Šta je to što najviše volite u poslu kojim se bavite i kako biste u tri reči predstavili život jednog pisca?

    Pisanje je neka vrsta igre. Pred vama su svi ti životi, misteriozni i neotkriveni. Pisac, do izvesne mere, povlači konce, ali uvek u saglasju sa svojim junacima, koji mu u toj igri takođe pokazuju put kojim treba krenuti. To vam je kao neka zamršena i zanimljiva kompjuterska igrica. Nešto zavisi od vaše veštine, a ponešto je bogme i do programa u kome stalno tražite tajne znakove, koje je za vas postavio neko drugi.

    Tri reči kojima bi se opisao život pisca? Moglo bi se tu napraviti mnogo kombinacija, ali hajde da recimo ovaj put izaberemo ovu: išijas, samoća, iščekivanje.

    Da li ste zadovoljni prethodnom godinom i kakve ste ciljeve sebi postavili za narednu?

    Jesam, u profesionalnom smislu mislim da mogu da budem zadovoljna. Izašla mi je nova knjiga priča i zbirka izabranih pesama. To je sve lepo. Ja više ne umem da se radujem onako kako sam se nekad radovala, ali dobro je dok se nešto dešava. I dobro je dok još imam o čemu da pišem, dok za to imam snage, volje, koncentracije, mentalne stabilnosti da završim započete poslove. Jer svi ovi preduslovi vremenom se osipaju i potrebno nam je ponekad da baš sebe nateramo da sve to radimo.
    O planovima za budućnost je besmisleno pričati. Uglavnom mi se ne realizuju onako kako sam zamislila, stvari se dešavaju stihijski češće nego što bismo to želeli. A osim toga, više ne volim da dajem obećanja bilo koje vrste, jer ne mogu da garantujem da ću ih ispuniti. Mogu samo da kažem da se nadam da ću za godinu, dve ili tri, imati još jednu knjigu koja će čitaocima biti zanimljiva.

    Nova knjiga priča jedne od najznačajnijih savremenih srpskih književnica biće predstavljena u Galeriji Bate Mihajlovića u sredu, 21. decembra, od 19h. Ovim povodom razgovarali smo sa autorkom koja nam je otkrila kako izgleda život jednog pisca, o čemu govori njena knjiga i koliko joj je iskustvo koje je stekla radeći kao novinarka pomoglo u profesiji kojom se danas bavi. 

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Kultura

    Vek pančevačke biblioteke

    Jubilarna godina biće godina modernizacije, kako bi se još veći broj sugrađana animirao da koristi pogodnosti čitaonice sa 110 mesta, knjiškog fonda od oko 200.000 knjiga i preko 50 serijskih […]