• PANČEVCI U DIJASPORI: Aleksandra Stajić, karatiskinja

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Pre nego što se odselila u Ameriku, Aleksandra Stajić se dvadesetak godina bavila karateom. Počela je sa šest godina u Karate klubu „Dinamo“, a sa sedamnaest bila član reprezentacije. Kada je dobila priliku da otputuje u Ameriku, nije propustila tu šansu. Prvo je živela u Floridi, da bi se kasnije odselila u Njujork. Trenutno je agent za nekretnine, a karateom se bavi kada je stigne nostalgija. Za portal 013info pričala je svojim sportskim počecima, životu u Pančevu i razlozima zašto se zaljubila u Njujork i kakav je njena svakodnevnica u ovoj metropoli. 

    Kakve vas uspomene vežu za rodni grad?

    Za moj život u Pančevu me vežu divne uspomene. Druženja na sportskom centru, klizanje na peskani, treninzi u Partizanu, šetnje kejom….U  Pančevu sam završila osnovnu školu , a zatim gimnaziju. Karateom sam počela da se bavim sa 6 godina i ostala sam u tom sportu narednih dvadeset godina. U školi i u karate klubu Dinamo sam upoznala mnogo divnih ljudi sa kojima sam I danas u kontaktu. Mnogi od njih su otišli iz Pančeva ali moja porodica I dalje živi u Pančevu, tako da me za Pančevo najviše vežu ljudi.

    Recite nam nešto o vašim sportskim počecima i kada je počelo vaše interesovanje za karate?

    Karateom sam pocela da se bavim sasvim slučajno. Roditelji su me upisali na par različitih sportova, ali sam na kraju ja odabrala karate…. Ili je taj sport odabrao mene. U početku je to sve bilo vrlo neozbiljno, ali s godinama i takmičenjima moje interesovanje je samo raslo. Za to najviše mogu da zahvalim mojim prijateljicama iz kluba kao i tadašnjim trenerima u Dinamu.

    Osvojili ste veliki broj medalja u ovom sportu, kakva su vam sećanja na ta takmičenja i treniranje za njih?

    Prvu “veliku” medalju smo osvojile 1989. godine na prvenstvu tadašnje Jugoslavije. Za mene je ta godina bila prekretnica u karatu. Posle toga su se nastavila domaća i internacionalna takmičenja. Sa 17 godina sam postala član reprezentacije u katama. Treniralo se naporno, pogotovo pred evropska i svetska prvenstva.. Ali ta putovanja, takmičenja i prijateljstva koja sam tada stekla nikada neću zaboraviti.

     

    Kada ste odlučili da se odselite iz Srbije?

    Što se tiče mog odlaska iz Srbije. To se stvarno desilo sasvim slucajno. Nikada nisam planirala odlazak ili život u drugoj zemlji, ali pojavila se prilika za put i rad u Americi i ja to nikako nisam mogla da propustim. Mislila sam da ce to biti jedan veliki izazov i još jedno novo iskustvo. Put koji je trebalo da traje četiri meseca se pretvorio u moj novi život. Živela sam tri meseca na Floridi, a zatim sam se preselila u Njujork. Zaljubila sam se u ovaj grad, njegovu energiju, raznolikost i kulturu. Otvorile su mi se mogućnosti za koje nisam ni znala da postoje.

    Čime se tamo bavite?

    U početku sam se bavila karateom, ali taj posao nije mogao da pokrije troškove života. Radila sam razne druge poslove, a trenutno radim u agenciji za nekretnine. Ovde uvek ima posla za ljude koji hoće da rade. Karateom se bavim samo ponekad, kada me uhvati nostalgija.

    Kakav je život u Americi?

    O životu u Americi mogu samo da prićam iz ličnog iskustva. Ja sam veoma zadovoljna standardom i načinom života ovde. Moram da naglasim i da se život u Njujorku dosta razliku je od života u ostalim delovima Amerike (izuzev nekih većih gradova). Osam miliona ljudi, koji su došli sa svih strana sveta, ovde živi i radi svakodnevno. Uvek ima nešto novo da se vidi i nešto novo da se proba. Ovo je stvarno grad koji nikada ne spava.  Ovde sam prvi put dobila osećaj da mogu biti finansijski nezavisna i da će se sav naporan rad isplatiti. Mogućnosti su na svakom koraku i često se desi da ako propustite jednu priliku dobijete, drugu, treću ili četvrtu ….Ljudi su mnogo tolerantniji i mnogo lakše prihvataju promene.

    Koje su razlike i sličnosti između Srbije i Amerike?

    Najveća razlika izmedju Srbije i Amerike je u mentalitetu ljudi i kulturi. Ovde je skoro sve normalno. Ljudi se često sele i menjaju poslove i sasvim je normalno da sa 18 godina sam odabereš svoj put i odes od kuće. Ali isto tako je normalno da promeniš karijeru u svojim šezdesetim… U Srbiji je život ljudi mnogo više pod uticajem porodice i društvenih normi. Ljudi su mnogo više vezani za kuću i korene. Ovde je to potpuno drugačije. Ljude ovde nije briga ko je šta obukao ili kako ko izgleda. Svako vodi računa samo o sebi i niko se ne bavi tuđim poslovima. Školski sistem je potpuno drugačiji. Deca kreću u školu sa četori godine i školski dan traje 7 sati. Zdravstveni sistem je drugačiji. Ovde je zdravstveno osuiguranje uglavnom privatizovano i dosta skupo. Politička situacija je takođe veoma različita nego u Srbiji. Ovde postoje dve velike partije i uvek se vodi borba između demokrata i republikanaca. Što se tiče  svakodnevnog zivota tu ima nekih sličnosti. Posao, škola, domaći zadaci i zajednička večera.

    Da li se osećate prihvaćeno?

    Mislim da je ovo jedan od retkih gradova u kojem čovek moze da se oseća kao kod kuće i kao da pripada ovde. Ovde su svi stranci i niko nije stranac. Energija ovog grada i njegova raznolikost su jedinstvene u svetu.

    Kako provodite slobodno vreme?

    Što se tiče mog slobodnog vremena, uglavnom je posvećeno deci i njihovima aktivnostima. Kada se ne ide na utakmice i treninge volimo da otputujemo na vikend negde van grada. Imamo ovde i mali krug prijatelja iz svih krajeva bivše Jugoslavije tako da koristimo svaku priliku da se vidimo sa njima. Vožnja od 2-3 sata se ovde računa kao kratka distanca.

    Da li biste se vratili u Srbiju?

    O povratku u Srbiju stvarno ne razmišljam. Moram da priznam da sam se navikla na život u Njujorku. Ovde je moja nova porodica i mojoj deci je ovo kuća.  Ja volim ovakav način života, u kom se non stop nešto dešava i nikada vam nije dosadno.

    Šta vam nedostaje iz Pančeva?

    Iz Pančeva mi najviše nedostaju porodica i prijatelji, ali i sam grad. Moja prodavnica, moja klupa, moje drvo….Pančevo ima svoju dušu. Mali grad velikog srca, koji će za mene uvek biti poseban. 

    Tekst je nastao u okviru projekta „Pančevci u dijaspori“ koji finansira Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije – Uprava za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu. 

    Pre nego što se odselila u Ameriku, Aleksandra Stajić se dvadesetak godina bavila karateom. Počela je sa šest godina u Karate klubu „Dinamo“, a sa sedamnaest bila član reprezentacije. Kada je dobila priliku da otputuje u Ameriku, nije propustila tu šansu. Prvo je živela u Floridi, da bi se kasnije odselila u Njujork. Trenutno je agent za nekretnine, a karateom se bavi kada je stigne nostalgija. Za portal 013info pričala je svojim sportskim počecima, životu u Pančevu i razlozima zašto se zaljubila u Njujork i kakav je njena svakodnevnica u ovoj metropoli. 

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Društvo