Ukoliko ste ovih dana posetili Galeriju savremene umetnosti u Pančevu, mogli ste da vidite zaista neobičan prizor. Po zidovima ovog elitnog izložbenog prostora ispisane su parole. U pitanju je multimedijalna instalacija u prostoru „X NOVE TEHNOLOGIJE INVERSE“, Marije Kauzlarić.
• Ranije je kultura bila narodna.
• Dok sam radio, išao sam u Dom kulture bar jednom mesečno. Gde ću sada? Živimo od ženine plate. Roditelji mi uplaćuju staž.
• Kako da misle o kulturi i umetnosti kad nemaju šta da jedu?
• Kako da izdvojim 1.000 dinara za tri bioskopske karte?
• Mora da se nađe pravi pristup. Može kultura da dođe u kafanu.
• Ja pos’o-kuća-pos’o. Nisam bila u centru – ne pamtim.
Nove tehnologije su projekat koji je pokrenut sa jasno određenom svrhom – pokrivanje nedovoljno zastupljene kulturne kategorije, a koncept ovogodišnjeg festivala se tiče pružanja jasnog glasa onima zbog kojih festival uopšte postoji. Poruke izložene u galeriji upućuju na opštu društvenu stvarnost sa kojom se svakodnevno suočavamo.
Da li ovo stvarno galerija?
– Pa jeste, jeste… Galerija savremene ima vrlinu i manu. To je izlagački prostor koji obuhvate sve tehnike, tehnologije, umetnike…. I Beograđane i strance…Sve te oblasti nikako ne možemo da odvojimo …Ali eto sa projektima uspevamo da razdvojimo različite medije… I da publika ima raznovrsne sadržaje, kaže Ivana Markez Filipović, slikarka i urednica programa vizuelnih umetnosti Kulturnog centra.
Mislim, i slikari su ljudi?
– Tako je…Da, da… Tako je. Pa ove godine, pošto smo iz novih tehnologija odavno izašli jer ne možemo da prikažemo neki spejsšatl, ništa što ljudi već ne vide, i što im nije dostupno, onda smo praktično krenuli ka ljudima… Ne ka tehnologiji. I prvi put je napravljen jedan korak da se umetnost približi običnom svetu. Autorke koncepta su rešile da sve kataloge prethodnih Novih tehnologija prikažu tim ljudima koji rade na pijaci, u radionicama…. Hteli smo mi to i u fabrikama ali nismo uspeli da uđemo pošto je sad takva politika.
Stare fabrike više ne postoje – u nove ne može da se uđe….
– Pa da. Ali je bilo jako iznenađujuće i osvežavajuće da su ljudi hteli da posvete pažnju katalozima. Ipak je to neki rad, deset godina unazad je nešto stvarano i kreirano, a ljudi su hteli da pogledaju da razumeju a onda usput da otvore i masu novih pitanja koja njih muče. A narod svašta muči. Tu smo došli do nekih rezultata i izjava koje se nalaze sada u galeriji a koje su jako interesantne.
Za sada ta istina piše na unutrašnjim, a ne na spoljnim zidovima?
– Ne piše na spoljnim mada smo i to. Ali je to negde zabranjeno uraditi . A galerija je uvek bila neko okrilje, jezgro gde mi možemo da zaštitimo umetnike da kažu šta hoće. Pa makar to bilo i tekstom. Ne mora to da bude delom ili klasičnim medijima. A ovde je narod preko umetnika uspeo da uđe u galeriju i da se izrazi. Nije bila poenta da ih sve dovedemo u galeriju, zna se koji se tu načini koriste, nego jednostavno da se sprovede istraživanje i skrene pažnja na problem neobrazovanja i obrazovanja. Da ljudi hoće, mogu, žele ali ih neke druge stvari tište. I da opet skrenemo pažnju na nas po pitanju restitucije: gde je galerija da li će biti ovde ili na drugom mestu… Pa i nas nešto muči što kaže: I slikari su ljudi! Svi oni imaju iste muke. Tako da je ovo jedna angažovana postavka.
Kao da smo došli u galeriju ogledala.
– Pa proširili smo priču. Umetnik uvek polazi od sebe kada nešto želi da kaže a ovde smo zamenili stvari. Zato se postavka i zove Inverse. Znači kontra. Kao što i jeste ogledalo. Publika je ta koja sudi, bira i daje izjave.
Publika na zidovima galerije, a kako reaguju umetnici?
– Pa burno, burno! Neki su ugroženi misle da im je uskraćen prostor, da je moglo nešto drugo da se uradi. Naprotiv, ja sam stava da galerija mora da bude i angažovana, i da postavi neka pitanja…. Da ne možemo da se pravimo da se ništa ne dešava. Jer tako negiramo situaciju u kojoj smo.
.
A šta Pančevci i Pančevke misle o kulturi i umetnosti možete pročitati u nastavku.
• Znaš gde počinje kultura? Kad ti roditelji kupe knjigu iz bontona kad pođeš u osnovnu školu! Gde je sad ta knjiga?
• Tehnologija je vratiti radniku prava! I – 50% svega treba da mu pripada.
• Mi smo se vratili u XV vek.Moj kum je trebao da bude slikar.
• Bio sam smenski proizvodni radnik u Rafineriji. Putovao sam. Bio sam u ateljeu Salvadora Dalija u Španiji.
• Umetnici su nemoćni.
• Ranije se od malog deteta vodilo računa o kulturi. Sad raspad.
• Ja sam iz branše, znam kako to ide! Kad si poznat, spopadaju te. Misle da si bogat. Ja se zato držim po strani.
• Dok je bilo para, i ja sam bio u kulturi, pozorištu. Sad kad nema love, i ja odo’. Okrenuo sam se Singapuru. Sve tamo prodajem. Prod’o sam im i dresiranog medveda iz Cirkusa Medrano. Nisu smeli više da drže životinje po zakonu. Medved je znao sve komande na srpskom – „sedi, lezi“. Sad isto tako u Singapuru, naučili su srpski toliko.
• Puštaju nam „Bolji život“: I to je kultura.
• A šta rade gospođe? Prodaju knjige? Aaa, to su katalozi.
• Ja radim po ceo dan, kad ću da idem u galeriju?
• Više volim uveče da sedim kod kuće sa decom.
• Zaspim za tri minuta kad probam da čitam knjigu.
• Mora sve da bude pristupačnije!
• Nekad kao dete sam ulazio u galerije. Ništa me nije privlačilo!
• Niko me nije naučio kako da gledam slike.
• Mene ne zanima da kuckam po kompjuteru..
• Nikad nije bilo ovako.
• Nemamo da jedemo.
• Po meni je kultura udaljena mnogo. Pod jedan, jer nemamo domaće vaspitanje. Drugo – radiš sve suprotno da bi mogao da preživiš.
• To što gledaš na televiziji je kultura! Zvezde Granda.
• Kultura je nekultura. Nekad su bile kulturne emisije.
• Novac sve diktira. Ali, reći „dobar dan“ ne zavisi od novca .
• Ako ljudi nisu lepo vaspitani, ni ne mogu da znaju šta je kultura.
• Mi smo svi povezani sa umetnošću, hteli to ili ne. Ali, ne vidimo je više.
• Umetnici treba da stvaraju dela, a neki drugi da ih približe.
• Šta je to: neke slike su od po dva metra a neke minimalne, a kad staviš na ekran, sve je isto.
• To vam je kao i u kafani: kad je prazna, znači, nešto ne valja. Moraš da vodiš računa o svakoj stavci. Da gost dođe ponovo. Ne znam kako može za galerije.
• Treba u galeriji da se oseća kao kod kuće. Da mu bude prijatno. Recimo, sad zimi, bar da mu bude toplo. Možda da se deli besplatno kafa i čaj.
• Ceo svet nam je zavideo i divio se, sad nam se smeje. I sami sebi se smejemo i zavidimo. Nema sloge.
• Možemo da pričamo kol’ko hoćemo, ali kako su osmislili i rešili, tako će da bude.
• Sistem življenja te otupljuje, kultura je na nuli.
• Imam finansijskih problema, ni na kraj pameti mi nije da idem na izložbe.
• Iz porodice sve kreće. Ako roditelji idu i tebe vode, i ti ćeš posle.
• Obilaženje galerija, to je jaram profesorima i učiteljima.
• Mi u vrtiću imamo program „Moj grad Pančevo“. Vodimo decu na pijacu, u biblioteku…nismo još bili u galeriji.
• Možda bi mogla da se smisli neka radionica, da umetnici deci pokažu tehnike.
• Da vam kažem nešto, izvinjavam se, ali ja ovo ne razumem. Ja volim sliku. Ovo izlaganje za mene – to je sve nastrano. Da vam kažem nešto, ja to ne bih ni približavala. Ljudi vole konkretno. Modernu umetnost ne razumeju. Treba da se ostane na slikama. Ovo – možda u nekom kutku. Kod ljudi ovako pravite odbojnost prema galerijama. Misle – aha, tu je bilo izloženo nešto što mene ne interesuje. Tako se odvajamo od galerija.
• Ej, ej, ej… mrzim to! Filozfiranje!
• Neko će se oduševiti kad vidi svetlo. Neke tačkice… Možda bolje neka grana da se naslika.
• Mi tapkamo za drugim zemljama, zastrašeni smo. Dobili smo u vrtiću kompjuter. Ja znam samo da ga uključim i pustim Youtube. Mi smo se igrali loptom. Sad će oni da nam gurnu kompjuter i kažu – unesi.
• Jel’ znate Ivanu? Crna jedna slikarka. Ona je isto nezadovoljna. Hoće da ide u Njujork da pere sudove.
• Naš standard je takav da vodiš borbu da imaš da pojedeš nešto. Al’ zato imamo pare za cigare.
• Mi smo se mnogo vratili unazad. Od malena huligani, sve rušilačko. Nemamo ništa plemenito.
• Nema najosnovnije komunikacije. Imam utisak da se roditelji mnogo malo bave decom.
• Ma, rasulo, bre, rasulo!
• Kako će dete da nauči nešto o kulturi, kad od roditelja ne može da čuje ni da kaže komšiji „dobar dan“.
• Kažu – nije u parama, pa kako nije?
• Da mi je plata veća, ja bih putovala, da vidim znamenitosti. Možda bih i ovako mogla, al’neću da grcam posle.
• Volela bih i neku sliku da imam u stanu. Akvarel, uljane boje… Nikad ne bih pitala ko je slikar.
• Kažu da poznati slikari imaju taktiku: prvo napravi dve-tri dobre slike, a onda samo brlja. Važan je potpis! Jel’ to istina?
• Šta je najteže naslikati na figuri? Šake! Zato većina slika ruke iza leđa.
• Ima dosta vađenja, kad neko ne zna da slika i crta, onda napravi nešto nerazumljivo.
• Ovo je dobro.(Objekt u prostoru, Koste Cimulusa,2007)
• Jel’ to još uvek galerija?
• Više vremena bi bilo potrebno, i da budem bolje obaveštena.Recimo, preko bilborda, ili da se najavljuje na televiziji.
• Ne dešava se često, ali se desi da odem na neku izložbu, kad imam vremena.
• Možda treba da bude više poznatih imena da privuku ljude. I tako da se stekne navika.
• Meni nije potrebna pomoć da razumem sliku. Ja to doživljavam lično. Ovo mi se sviđa. ( Dragan Stojčevski „Otmica Evrope“, 2009)
• Nikad nisam ušla u galeriju. Toliko sam umorna i preumorna.
• I ja bih otišla ponekad u džunglu. ( Digitalni print, Koste Cimulusa, „Recicled spaces“ 2007.)
• Ovaj život nije život, ničiji.
• I slikari su ljudi.
• Zeva na kompjuter, nema vremena detetu da spremi večeru, a kamoli…da ga vodi u galeriju.
• Te stepenice koje nigde ne vode… to smo mi.
• Ja sam umetnik za kafane.
• I ja sam umetnik: komšinicu skinem golu, pa joj na pupak poređam višnje, trešnje… i na kraju šlag. Ne treba mi pomoć, imam ja drugare umetnike.
• Ove knjige su ti najbolje, ove druge možeš da baciš u kanti.
• Ovaj rad sa pornografijom je dobar to je Srbija u malom. (Digitalni print, Sonja Radaković, „Kako sam upoznala Uroša Đurića“ iz ciklusa Kurvanje 2015.)
• Zato ih i ne primaju u Evropsku uniju, zato što nemaju zakone za zaštitu žena i dece. Znači, ništa novo. (Digitalni video, Katarina Zdjelar „Don’t Do it Wrong“, 2007.)
• Jedino te zavese. (Ambijentalna instalacija, Marija Kauzlarić/Marko Tirnanić/Sonja Radaković, „Analiza prostora“ 2015.)
• Ne znam zašto, meni kad kažeš – izložba, mislim na slike i skulpture. Ali, možda je nekome i ovo dobro.
• Prazne galerije? To k’o što kod mene nema mušterija. To je problem.
• Ja sam stariji, penzioner, previše imam posla. Da imam više vremena, što se i ja ne bi’ malo sproveo.
• Nema se vremena, upropastili su nam živote. Mislim iskreno, muka mi. Od ujutru do uveče. Dodjem ujutru u sedam u deset uveče dodjem kući.
• Mi? Pa bili smo nedavno. Dostavljali nameštaj kulturnom centru, za kancelarije. Pa smo zalutali i ušli u galeriju.
Izjave i komentari ljudi sa kojima su vođeni razgovori o Novim tehnologijama, savremenoj umetnosti, galerijama, umetnicima, radnicima u kulturi, kulturnim politikama i svemu ostalom vezanom za kulturu.