• ISTINOČEŽNJA: Svetlana Rajić

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Šta nam se sve događa poslednjih godina, toliko labavih priča, uvek neki tanki površinski sloj, nemar, nerad, nelagoda, nesoj. Ipak, ima i ljudi, jer, kakav bi svet bio da nema te ravnoteže. Pre nekoliko dana, sedim u dvorištu porodične kuće Svetlane Rajić i baš o tome razmišljam. Dobro je, što je Ceca sa nama.

     

    Već se neko vreme dogovaramo, da se vidimo, ali uvek nešto iskrsne, pa nam se susret odgađao. Ipak, kao što rekoh – sreli smo se. Zato vam i pišem.

     

    Rajićeva je ikonopisac. Pravi. Danas je to zanimanje koje ne privlači, posebno ne mlade, pa je njena uloga u savremenom društvu, kao i ostalih koji brinu o našoj tradiciji, za poštovanje. Čim kročite u zdanje u kojem već decenijama živi, u širem centru Pančeva, lako shvatite da je reč o pravom muzeju uspomena. Njena osećanja, prema ljudima i Bogu, pomešana su, isprepletana, pa ne čudi, makar se ja nisam začudio, što toliko odoleva u svojoj radišnosti, da nam ta iskra vere, toliko bitna za jedan narod, ne ugasne.

     

    Mnogo ikona koje je uradila  nalaze se širom sveta, u kućama naših i nekih drugih ljudi. Ima ih i u svom domu, a te čekaju nove vlasnike, da im po tradiciji, kako hrišćanstvo uči, čuvaju i krase dom od nečastivog i svega zlog. Ujedno, mi Srbi, kao retki u svetu, koji imamo i poštujemo svog sveca, slavimo slavu, uz ikonu, sveću i kandilo.

     

    Svetlana je moja školska drugarica iz mladosti. Ko se seća usmerenog obrazovanja, deveti i deseti razred, makoliko čudno zvučalo, meni je koristilo. Zašto? Pa, jer sam tih godina upoznao nove ljude u svom životu: Gocu. Lidiju, Pasu, Sandru, Stankova, kao i junakinju ove priče. Ne viđam se često sa njima, ali, bili su i ostali divni, svi odreda – LJUDI.

     

    Dok sam razgovarao sa Svetlanom, a mi smo već u godinama kad nam zdravlje više nije najbolji prijatelj, saznao sam da je utihnulo interesovanje za ikonama, ali da još uvek ima onih, koji razumeju, da osim svetovnog, moramo voleti i duhovno. Kako mislimo, da idemo dalje, bez toga.

     

    Poseban je to dar, talenat, blagoslov od Boga, da sedite satima, danima, radite. Čaroban je to trenutak, kad priznate svoj teret otuđenosti, pa priuštite sebi tako dragocen dar, kao što je ikona. Veselje je i za autora, jer, samo kad su oboje srećni i zadovoljni, to je taj čin duhovnosti koji prožima.

     

    Ceca nastavlja svoju misjiju. Radostan sam što smo se videli. Delimo iste vrednosti. Tako je bilo i ostalo. Još uvek u njoj tinja snaga predaka. I još će.

     

    Praštajte i dobra vam sreća!

     

    Šta nam se sve događa poslednjih godina, toliko labavih priča, uvek neki tanki površinski sloj, nemar, nerad, nelagoda, nesoj. Ipak, ima i ljudi, jer, kakav bi svet bio da nema te ravnoteže. Pre nekoliko dana, sedim u dvorištu porodične kuće Svetlane Rajić i baš o tome razmišljam. Dobro je, što je Ceca sa nama.

     

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Društvo