Vladu sam upoznao krajem 90-tih godina prošlog veka, dok je igrao odbojku u Borcu iz Starčeva. Možda, ako niste sredovečni ili baš iskreni ljubitelj sporta, niste znali, ali Starčevci su u to vreme, pa do nesrećnog bombardovanja, 1999. imali šta da kažu u eliti, tada, još uvek Jugoslovenske odbojke. Kasnije, pa i danas, traje borba da se ta družina sačuva i ponovo bude deo najboljih timova Srbije.
Elem, kasnije, Kovačević, inače veoma dobar i pošten čovek, nije se štedeo, da u gradu sporta, sačuva taj duh, ali ne želeći da pripada bilo kojoj političkoj strukturi, a kamoli uticaju, sklonio se, misleći da će ta oluja, svega nesolidnog i lošeg, brzo da prođe. Kad ono?
No, život ne bira, ne pita, udara i uzvraća, ako niste spremni, ali, Vlada se nije dao. Odranije imao je iskustva u ugostiteljstvu, vodio je razne manje,ali i velike kafiće i klubove, da bi se jednog trenutka, potpuno okrenuo kulinarstvu i svemu što taj segment podrazumeva. U tim okolnostima, kad morate da budete spremni na konkurenciju, nesvakidašnje izazove, u hodu je savladavao, jednu po jednu prepreku. Danas, on ima svoj biznis, što bi se moderno reklo. Kuva i dostavlja, a kvalitet je prepoznalo dosta nas, ne samo Pančevaca.
Ipak, u ovoj rubrici, hoću da ga pomenem iz još jednog, baš vrednog razloga. Naime, možda ne znate za tužan podatak, da do skoro, u našem Pančevu, ako vam je muško dete bilo zainteresovano, da vežba odbojku, nije imalo gde. Sve pogašeno, „zamrznuto“, ma tuga. Onda, baš u OK Borac, rešili su da sve to promene. Okupili su decu, krenuli od nule.
Kovačević je sa Ratkom Tanevim, krenuo težim putem, ali su svojim angažmanom, verovanjem i uticajem, potpuno pridobili te dečake, kao i njihove roditelje. Nema uslova da se baš stvara, ali, kad ima volje, nađe se i rešenje. Sad ti, da kažem mladići, imaju cilj, ne da postanu šampioni, mada teže i tom vrhu, već da se posvete nečemu korisnom, jer, već su razumeli, sport je predivan- uči nas da dobijamo tačno onoliko, koliko smo uložili.
Skoro sam se sreo sa Vladom, pričao mi je o toj dobroj deci, šta i koliko rade. Imamo mi, u Pančevu, svoju budućnost, svoj kapital, ali, nekako je teško brusiti, voleti. Lakše je „kupovati“ dolaziti do instant uspeha? A zašto? U čemu je radost takvog stvaranja?
Zato poštujem sve koji imaju viziju, moć da budu drugačiji, u vremenu koje će istorija zapamtiti po, znate čemu… Inače, valjda ćete to shvatiti na pravi način, Kovačevići i Damjanovi su i u rodbinskoj vezi. Ko zna, zna. Mojoj porodici i meni, Sandra, Dunja, Marko i Vlada znače. Toliko.
Praštajte i dobra vam sreća!
Vladu sam upoznao krajem 90-tih godina prošlog veka, dok je igrao odbojku u Borcu iz Starčeva. Možda, ako niste sredovečni ili baš iskreni ljubitelj sporta, niste znali, ali Starčevci su u to vreme, pa do nesrećnog bombardovanja, 1999. imali šta da kažu u eliti, tada, još uvek Jugoslovenske odbojke. Kasnije, pa i danas, traje borba da se ta družina sačuva i ponovo bude deo najboljih timova Srbije.