• Umetnica iz Pančeva koja je odlučila da svoj život nastavi u Kostariki

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Dok je živela u Srbiji Jelena Radić se bavila umetnošću. Rođena je 1978. i živela u Pančevu do 2011. godine. Nakon završetka studija na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, svoje radove je izlagala na značajnom broju izložbi. Njeno revolucionarno delo Porno goblen, koje i dalje izaziva veliku pažnju, nagrađeno je 2002. godine na Oktobarskom salonu u Beogradu, a šest godina kasnije bila je i selektorka vizuelnog programa na pančevačkom Bijenalu. Nakon više godina umetničkog rada, odlučila je da 2011. godine napusti Srbiju i preseli se u Kostariku, gde i dan danas živi. Kako ona sama kaže, nije dozvolila da je okolnosti samelju. Upustila se u ovaj izazov da dokaže i samoj sebi da je moguće otići naraviti sebi život „ni po babu, ni po stričevima“. A čime se trenutno bavi i kakav je zaista život u Kostariki, ispričala je ekskluzivno za portal 013info. 

    Na Oktobraskom salonu 2002. godine ste osvojili nagradu za sliku Porno goblen, koja i sada deluje prilično revolucionarno.

    – Nagrada je dodeljena za oba rada izložena te godine na Oktobraskom salonu, Slika i Goblen. Goblen je sada u privatnoj kolekciji, ali da, kad god je izlagan u javnom prostoru, uvek je izazivao pažnju. Nekoliko godina kasnije, u istom tom prostoru gde je bio izlagan kad je nagrađen (Paviljon Cvijeta Zuzorić) je bio i cenzurisan. To se desilo na izložbi novih članova ULUS-a (na kojoj je trebalo da bude izložen), ali je jedna od organizatorki odlučila da to ‘ne može’. Ja nisam ni bila zvanično obaveštena (nisam bila na otvaranju), rekli su mi prijatelji koji su posetili izložbu posle otvaranja.  

    Učestvovali ste i u selekciji jednog od Bijenala u Pančevu…

    – Da, za Bijenale 2008. Čist izraz, zajedno sa Anom Vilenicom sam koncipirala i uradila vizuelni program Pančevo Republika!. Pokušale smo da isprovociramo tu neku misao o lokalnom. Mislim da je to i dalje relevantno i da se sad konačno nešto pokreće u dobrom smeru, na lokalnom nivou. To je neki prostor koji je dostupan svima. I dobro je da se to prepozna.

    U to vreme sam vrlo kratko bila na poziciji urednice likovnog programa Kulturnog Centra. Mislim da se u tome nisam dobro snašla, i iako mi je vrlo drago da sam uspela da bukvalno izguram tu izložbu zajedno sa Anom, kao i neke druge projekte.

    Šta je bila motivacija da odete iz Srbije?

    – Otišla sam sredinom 2011, iako sam to odlučila još krajem 2008. godine, porodične okolnosti su uticale na odlaganje plana. Shvatila sam da ne želim da potrošim svoj život čekajući neke promene ‘na bolje’ u Srbiji. Život se nekako zamrzao kad sam napunila 12 godina, i jedina konstanta svih promena koje su usledile je da je sve nekako gore. Svaki put. Jednom kad pređeš tridesetu shvatiš svoje limite i za mene je bilo bitno da ne dozvolim da me okolnosti samelju. Bilo je bolno prekinuti mnoge izgrađene veze i upustiti se u nepoznato, ali istovremeno to je bio i izazov. Dokazati, pre svega sebi da je moguće otići i napraviti sebi život, ni po babu, ni po stričevima.

    Da li ste unapred znali da se nećete više baviti umetnošću?

    – Da, odluka o tome je pala 2008.godine, neposredno posle završetka poslednjeg video rada, Odstupanje potvrđuje vanredno stanje u saradnji sa Eduardom Freudmanom. Meni je ta tema cenzure u našem društvu jako bitna i smatram da su solidarnost i jednaka prava za sve jedan minimum, bez kog društvo ne može da opstane. Prosto nemam više želju da učestvujem u javnom životu, izložbama, organizovanju događaja ako nekome pored mene se to pravo ukida. Sistemski ili ne, svejedno je. Mislim da smo poraženi kao društvo jer nismo uspeli da izgradimo institucije koje neće ignorisati divljanje pojedinaca. Devet godina kasnije, situacija je izgleda još gora.

     

    Šta je sada vaša profesija?

    – Poslednjih 5 godina radim u marketing odeljenju jedne od najvećih turističkih agencija u Kostarici. Posao je vrlo dinamičan, i dalje svaki dan naučim nešto novo. Svake godine imam priliku da posetim razne lokalne destinacije i uživam u njima.

    Kakav je život u Kostariki? Koliko se razlikuje od života u Pančevu? A šta je slično?

    – Kostarika je dvostruko manja od Srbije (površinski) ali ima vrlo interesantnu i jedinstvenu strukturu. Na zapadu je pacifička obala, a na istoku karipsko more (deo atlanskog okeana). Između njih, na severu su močvarni predeli i vulkani; džunglom pokrivene, neprohodne planine na jugu; i u samom centru, velika centralna dolina, gde živi većina populacije nekakvom haos stvorenom od tri stopljena grada. Dolina je okružena planinskim vencima čiji vrhovi sežu između 2,400 i 3,800 m, i aktivnim vulkanima. Život u ovoj dolini je sličan svakom prenaseljenom gradu, iako ima svoje specifičnosti. Sabraćajne gužve su svakodnevica, jer putevi nisu dobro organizovani a brze planiske reke koje prosecaju kroz različite gradske predele doprinose tom haosu razdvajajući sve.

    Pre turističkog buma ranih 90ih, Kostarika je prevashodno bila okrenuta agrikulturi. Plantaže kafe, banana, ananasa i kokosa i dalje čine dobar deo izvoza. Ima jako malo industrijske proizvodnje, što upareno sa velikim uvoznim nametima čine zemlju skupom za život. Modernizovana brzo i kuso, centralna dolina je čudan miks skromnih kuća, luksuzno opremljenih ‘kondominijuma’ i šoping molova, kolonijalnih crkava i prenaseljenih sirotinjskih kvartova.

    Kao turistička destinacija, najviše je prepoznata po prirodi i divljim životinjama koje ove žive u svom prirodnom habitatu. Na primer, kolibrije viđam skoro svako jutro ispred kuće, a u kancelariji jedno vreme na tavanu se krio oposum. Malo dalje od grada može se naići na razne vrste majmuna, lenjivce, koatije (slični rakunima), tukane, crvene are. Kostarika ima 27 nacionalnih parkova i preko 200 privatnih rezervata čiji cilj je da održe eko sistem primarne šume. Ovdašnja klima je vrlo blaga tokom cele godine (prosek je 25 stepeni) i jedina razlika je što u toku godine imamo kišnu i sušnu sezonu.

    Ovdašnji mentalitet je isto vrlo blag, ljudi su ljubazni, strpljivi i ne vole konflikt. Pura vida–čist život, je uzrečica/poštapalica koja može da bude pozdrav, i filozofski odgovor na svako moguće pitanje. Sličnosti se vide u organizaciji zemlje, neefikasnoj administraciji, očajnom sudstvu, lošem zdravstvu.   

    Život na obali ili selu je mnogo drugačiji. Turistička sezona u velikom delu utiče na to.

     

    Da li dolazite u Pančevo?

    – Za ovih 6 godina samo jednom, ali planiram sledeće godine. Za razliku od Evrope, godišnji odmor u većini zemalja latinske Amerike je puno kraći. U Kostarici, zakonski minimum je 12 dana, što je i onda postalo i norma. Iako je avionska karta sve dostupnija, gubi se dosta vremena u samom putu, te se ‘ne isplati’ dolaziti na manje od 3 nedelje.

    Šta vam nedostaje?

    – Porodica i prijatelji najviše. Teška je pečalba. Iako je lakše u ovom digitalnom dobu, opet je teško. Mogu se steći novi prijatelji, ali oni stari su bliži srcu i nedostaju jako. … Beskrajne filozofske rasprave o trivijalnim stvarima u umetničkom miljeu. Reka. Šetnja kejom. Tišina hladnog dana.

    Dok je živela u Srbiji Jelena Radić se bavila umetnošću. Rođena je 1978. i živela u Pančevu do 2011. godine. Nakon završetka studija na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, svoje radove je izložila na značajnom broju izložbi. Njeno revolucionarno delo Porno goblen, koje i dalje izaziva veliku pažnju, nagrađeno je 2002. godine na Oktobarskom salonu u Beogradu, a šest godina kasnije bila je i selektorka vizuelnog programa na pančevačkom Bijenalu. Nakon više godina umetničkog rada, odlučila je da 2011. godine napusti Srbiju i preseli se u Kostariku, gde i dan danas živi.

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Društvo