• Na današnji dan 1841. rođen je Laza Kostić

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Laza Kostić bio je srpski književnik, pesnik, novinar, dramski pisac i estetičar.

    Laza Kostić je rođen je u Kovilju, u Bačkoj, u vojničkoj porodici. Osnovnu školu je učio u mestu rođenja, gimnaziju u Novom Sadu, Pančevu i Budimu, a prava i doktorat prava na Peštanskom univerzitetu. Službovanje je počeo kao gimnazijski nastavnik u Novom Sadu; Zatim postaje advokat, veliki beležnik i predsednik suda. Sve je to trajalo oko osam godina, a potom se, sve do smrti, isključivo bavi književnošću, novinarstvom, politikom i javnim nacionalnim poslovima.

    Laza Kostić je dvaput dopao zatvora u Pešti: prvi put zbog lažne dostave da je učestvovao u ubistvu kneza Mihaila i drugi put zbog borbenog i antiaustrijskog govora u Beogradu na svečanosti prilikom proglašenja punoletstva kneza Milana. Kad je oslobođen, u znak priznanja, bio je izabran za poslanika Ugarskog sabora, gde je, kao jedan od najboljih saradnika Svetozara Miletića, živo i smelo radio za srpsku stvar. Potom živi u Beogradu i uređuje „Srpsku nezavisnost“, ali pod pritiskom reakcionarne vlade Laza Kostić je morao da napusti Srbiju. Na poziv kneza Nikole odlazi u Crnu Goru i tu ostaje oko pet godina, kao urednik zvaničnih crnogorskih novina i politički saradnik knežev. No i tu dođe do sukoba, pa se vrati u Bačku.

    Ostatak života proveo je u Somboru relativno mirno.

    Laza Kostić je govorio više stranih jezika: grčki, latinski, engleski, nemački, francuski, ruski, mađarski. Izabran je za člana Srpskog učenog društva 27. februara 1883, a za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 26. januara 1909. Napisao je oko 150 lirskih i dvanaestak epskih pesama, balada i romansi, tri drame i brojne tekstove polemičkog karaktera, predavanja, skice i feljtone. Njegovim najznačajnijim prevodima smatraju se Šekspirovi Romeo i Julija, Hamlet i Ričard II. Napisao je i nekoliko pripovedaka: Čedo vilino, Maharadža i Mučenica.

    Laza Kostić je umro je 1910. godine u Beču, a sahranjen je na Velikom Pravoslavnom groblju u Somboru. Ostaće zapamćen kao jedan od najznačajnijih književnika srpskog romantizma.

    Svoju najbolju pesmu i jednu, po opštem mišljenju kritičara, od najlepših pesama srpske književnosti uopšte, Santa Maria della Salute, Laza Kostić završio je pred smrt. Pisao ju je 14 godina. Pesmu je posvetio Lenki Dunđerski, najmlađoj kćerci Lazara Dunđerskog – trgovca i veleposednika, u koju je bio zaljubljen iako je bila dosta mlađa od njega. Pesma je nastala nakon Lenkine smrti 1895 godine.  

     

    Santa Maria Della Salute

    Oprosti, majko sveta, oprosti,

    što naših gora požalih bor,

    na kom se, ustuk svakoje zlosti,

    blaženoj tebi podiže dvor;

    prezri, nebesnice, vrelo milosti,

    što ti zemaljski sagreši stvor:

    Kajan ti ljubim prečiste skute,

    Santa Maria della Salute.

     

    Zar nije lepše nosit lepotu,

    svodova tvojih postati stub,

    nego grejući svetsku grehotu

    u pepo spalit srce i lub;

    tonut o brodu, trnut u plotu,

    đavolu jelu a vragu dub?

    Zar nije lepše vekovat u te,

    Santa Maria della Salute?

     

    Oprosti, majko, mnogo sam strado,

    mnoge sam grehe pokajo ja;

    sve što je srce snivalo mlado,

    sve je to jave slomio ma’;

    za čim sam čezno, čemu se nado,

    sve je to davno pepo i pra’,

    na ugod živu pakosti žute,

    Santa Maria della Salute.

     

    Trovalo me je podmuklo, gnjilo,

    al opet neću nikoga klet;

    šta god je muke na mene bilo,

    da nikog za to ne krivi svet:

    Jer, što je duši lomilo krilo,

    te joj u jeku dušilo let,

    sve je to s ove glave, sa lude,

    Santa Maria della Salute!

     

    Tad moja vila preda me granu,

    lepše je ovaj ne vide vid;

    iz crnog mraka divna mi svanu,

    ko pesma slavlja u zorin svit;

    svaku mi mahom zaleči ranu,

    al težoj rani nastade brid:

    Što ću od milja, od muke ljute,

    Santa Maria della Salute?

     

    Ona me glednu. U dušu svesnu

    nikad još takav ne sinu gled;

    tim bi, što iz tog pogleda kresnu,

    svih vasiona stopila led,

    sve mi to nudi za čim god čeznu’,

    jade pa slade, čemer pa med,

    svu svoju dušu, sve svoje žude,

    – svu večnost za te, divni trenute! –

    Santa Maria della Salute

     

    Zar meni jadnom sva ta divota?

    Zar meni blago toliko sve?

    Zar meni starom, na dnu života,

    ta zlatna voćka što sad tek zre?

    Oh, slatka voćko tantalska roda,

    što nisi meni sazrela pre?

    Oprosti moje gršne zalute,

    Santa Maria della Salute.

     

    Dve se u meni pobiše sile,

    mozak i srce, pamet i slast,

    dugo su bojak strahovit bile,

    ko besni oluj i stari hrast;

    napokon sile sustaše mile,

    vijugav mozak održa vlast,

    razlog i zapon pameti hude,

    Santa Maria della Salute.

     

    Pamet me stegnu, ja srce stisnu’,

    utekoh mudro od sreće, lud,

    utekoh od nje – a ona svisnu.

    Pomrča sunce, večita stud,

    gasnuše zvezde, raj u plač briznu,

    smak sveta nasta i strašni sud –

    O, svetski slome, o strašni sude,

    Santa Maria della Salute!

     

    U srcu slomljen, zbunjen u glavi,

    spomen je njezin sveti mi hram,

    kad mi se ona odonud javi,

    ko da se bog mi pojavi sam:

    U duši bola led mi se kravi,

    kroz nju sad vidim, od nje sve znam

    zašto se mudrački mozgovi mute,

    Santa Maria della Salute.

     

    Dođe mi u snu. Ne kad je zove

    silnih mi želja navreli roj,

    ona mi dođe kad njojzi gove,

    tajne su sile sluškinje njoj.

    Navek su sa njom pojave nove,

    zemnih milina nebeski kroj.

    Tako mi do nje prostire pute,

    Santa Maria della Salute.

     

    U nas je sve ko u muža i žene,

    samo što nije briga i rad,

    sve su miline, al nežežene,

    strast nam se bliži u rajski hlad;

    starija ona sad je od mene,

    tamo ću biti dosta joj mlad,

    gde svih vremena razlike ćute,

    Santa Maria della Salute.

     

    A naša deca pesme su moje,

    tih sastanaka večiti trag,

    to se ne piše, to se ne poje,

    samo što dušom probije zrak.

    To razumemo samo nas dvoje,

    to je u raju prinovak drag,

    to tek u zanosu proroci slute,

    Santa Maria della Salute.

     

    A kad mi dođe da prsne glava

    o tog života hridovit kraj,

    najlepši san mi postaće java,

    moj ropac njeno: “Evo me, naj!”

    Iz ništavila u slavu slava,

    iz beznjenice u raj, u raj!

    U raj, u raj, u njezin zagrljaj!

    Sve će se želje tu da probude,

    dušine žice sve da progude,

    zadivićemo svetske kolute,

    bogove silne, kamoli ljude,

    zvezdama ćemo pomerit pute,

    suncima zasut seljenske stude,

    da u sve kute zore zarude,

    da od miline dusi polude,

    Santa Maria della Salute.

    Laza Kostić bio je srpski književnik, pesnik, novinar, dramski pisac i estetičar.

    Laza Kostić je rođen je u Kovilju, u Bačkoj, u vojničkoj porodici. Osnovnu školu je učio u mestu rođenja, gimnaziju u Novom Sadu, Pančevu i Budimu, a prava i doktorat prava na Peštanskom univerzitetu. 

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Kultura

    Vek pančevačke biblioteke

    Jubilarna godina biće godina modernizacije, kako bi se još veći broj sugrađana animirao da koristi pogodnosti čitaonice sa 110 mesta, knjiškog fonda od oko 200.000 knjiga i preko 50 serijskih […]