• Na olimpijskom tatamiju oduševljavao navijače

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    PANČEVO, 2. avgust – Petostruki seniorski šampion stare Jugoslavije u kategoriji do 71 kg, višestruki balkanski šampion, pobednik svetskih kupova, višestruki učesnik na svetskim i evropskim prvenstvima – sve ovo čini Miroslava Jočića jednim od najboljih pančevačkih džudista. Ipak, ono zbog čega će, osim svojim rezultatima, ostati upisan velikim slovima u istoriju pančevačkog sporta je to što je jedini džudista iz našeg grada koji je učestvovao na Olimpijskim igrama. Jočić je bio učesnik Olimpijskih igara u Barseloni, 1992. godine, gde su takmičari Jugoslavije nastupili samo u pojedinačnim sportovima i to pod zastavom Međunarodnog olimpijskog komiteta. 

    Miroslav Jočić je svoju džudo karijeru počeo u rodnom Starčevu, gde je tadašnja alfa i omega pančevačkog ‚‚Dinama“, Marko Atanasov osnovao džudo sekciju. Posle samo tri meseca sekcija u kojoj je bilo stotinak dece je ugašena, a mali broj džudo početnika, među kojima je bio i Miroslav, je nastavio da trenira džudo u OŠ ‚‚Vasa Živković“, gde su početkom sedamdesetih trenirali ‚‚Dinamovci“. U našem gradu je stasao i osvojio titulu juniorskog prvaka Jugoslavije 1980. godine, a zatim je zbog većih mogućnosti za napredak prešao u Džudo klub ‚‚Slavija“ iz Novog Sada. Tamo je proveo narednih šest godina i ostvario sjajne rezultate. Pred kraj 1986. i početkom 1987. godine angažovao ga je beogradski klub ‚‚Rekord“ u kojem je ostvario svoju punu afirmaciju, što u ekipnoj što u pojedinačnoj konkurenciji. Svoju takmičarsku karijeru završio je u ODžK-u ‚‚Beograd“. 

    Odličnim rezultatima na međunarodnoj sceni u drugoj polovini osamdesetih godina 20. veka, Jočić je ispunio normu i obezbedio učešće na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine, ali ipak nije otišao put Južne Koreje sa jugoslovenskim olimpijskim timom.

    – Zbog svoje naravi i temperamenta sam platio cenu. Džudo savez Jugoslavije na čelu sa legenarnim direktorom Vukom Rašovićem je odlučio da me suspenduje na godinu dana i na taj način su me uskratili za odlazak na Olimpijske igre 1988. godine. Oni kažu da je to bunt, a ja kažem da je to avangarda, jer ja sam neko ko želi da menja stvari i ko je slobodan da kaže. Oduvek sam bio kažnjavan zbog svojih stavova. Nikada nisam nikog niti tukao niti vređao, ali sam imao stavove. Oni su se tada grubo kosili sa stavovima Džudo saveza i bili su usmereni na razotkrivanje kriminalnih radnji. Tada je to bilo na drugom nivou, odnosilo se na krađe satova, kimona ili nekih drugih stvari, a ja sam se protiv toga žestoko borio kao kapiten reprezentacije. Smatram da mi je to bila i obaveza, a tim ljudima to nije prijalo. Kada se to desilo pomislio sam da će ceo svet da mi se sruši, jer je to bio moj život tada. 

    Nesuglasice sa vodećim ljudima džudoa nastavile su se i nakon Olimpijskih igara u Seulu, ali Miroslav Jočić je znao kakav kvalitet poseduje. Nije dozvolio da ga bilo šta spreči da se dočepa sledećih Olimpijskih igara, niti je ijednog mometa pomislio da je propustio svoju šansu da se nađe na najvećoj svetskoj sportskoj smotri.

    – Kada su me suspendovali ja sam trenirao više nego ikada i kada su mi skinuli suspenziju nacionalni rezultati koje sam ostvarivao mislim da su ušli u anale kao najuspešniji. Pet godina sam se takmičio i nisam izgubio nijedan jedini meč, a nastupio sam na stotine takmičenja – nijedno nikada nisam propustio. Moja vera i način treninga se nisu menjali, kao ni pristup sportu i njegovoj filozofiji. Nisam ništa menjao, vera je bila surova i jaka, a naporan rad i kvalitet je potvrđen plasmanom na sledeće Olimpijske igre. 

    Sam plasman na Olimpijske igre nije bio ni malo jednostavan proces, zahtevao je postizanje ozbiljnih rezultata na međunarodnim takmičenjima.

    – Za odlazak na Olimpijske igre takmičari su tada imali obavezu da ispune određene rezultate i kada napravite te rezultate vi se defakto bili putnik. Norma su bili visoki plasmani na od 1. do 5 mesta na evropskim prvenstvima, plasman od 1. do 7. na svetskim prvenstvima ili visoki plasmani na evropskim i svetskim kupovima – koje sam ja osvajao. To je bilo dovoljno da se plasirate na Olimpijske igre. Danas se to ostvaruje na osnovu plasmana na listi i bodovanjima sa međunarodnih takmičenjima, ali ta lista se stalno menja, zbog čega je možda teže izboriti plasman. S druge strane je možda i lakše pošto takmičari gotovo svake nedelje u toku sezone imaju neki svetski i evropski kup i priliku da sakupljaju bodove. U svakom slučaju, jedna stvar je tačna i nikad se nije i mislim da se neće promeniti – plasman na Olimpijske igre je veliki podvig, surov podvig, težak podvig, a za mnoge sportiste neostvareni san. Zbog toga čestitam svakom kome to uspe i ko to uradi.  

    Na tatamiju je ponovo izborio učešće na najvećoj svetskoj sportskoj smotri i 1992. godine sa reprezentacijom počeo da se priprema za odlazak u Barselonu. Kako je došlo da rascepa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zbog rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Jugoslavija je bila pod međunarodnim sankcijama, koje su se zbog političkih prilika prenele i na sport. Dugo je razmatrano da li će jugoslovenski sportisti biti u prilici da se takmiče, a pančevački džudista je bio u situaciji da po drugi put ostane bez, zaslužengo učešća na olimpijskim igrama.

    – Od Međunarodnog olimpijskog komiteta smo dobili nekoliko kontradiktornih informacija u periodu pred odlazak na igre. Jedna od njih je bila da Jugoslavija ne može učestvovati na OI u Barseloni, ni u jednom sportu. Pre toga smo dobijali informacije da može, pa da ne može, da mogu ekipni, pa da ne mogu ekipni, mogu pojedinačni. Onda je došla informacija da ne može niko i mi smo bili raspušteni sa završnih priprema u Novom Sadu i svi smo otišli svojim kućama. Posle par dana su nas ponovo zvali i rekli su da je zasedao Izvršni odbor MOK-a i da je konačna odluka da idemo na Olimpijske igre. 

    Svaki sportista i svako ko se nekada bavio takmičarskim sportom zna da ovakva situaciji nije nimalo laka i da bi kod svakog pojedinca uticalo na rezultate, što se desilo i u Miroslavovom slučaju.

    – Ni kao takmičar, a ni sada kao trener, nisam se pravdao za sportske neuspehe za koje sam smatrao ili koje je trebalo da postignem. Što se tiče ove situacije, mislim da su odluke MOK-a i nepravda koja nam je naneta, uticale na moje osvajanje medalje, jer smo mi bili rastrzani i isfrustrirani hoćemo li ići ili nećemo. Niko nije bio fokusiran, pa ni fanatici kao što sam ja. Teško je bilo motivisati se. 

    Jugoslovenski sportisti su se takmičili pod zastavom MOK-a, nisu imali nacionalna obeležja, a s obzirom na situaciju, Jočić ističe da je kompletan doživljaj učešća na Olimpijskim igrama je izostao. 

    – Sve to nije umanjilo vrednost samog takmičenja i čina da ste učesnik Olimpijskih igara i da se tamo borite. Međutim, niko od nas nije mogao da se oseća potpuno opušteno i zadovoljno, kao i da nastupa sa elanom, koji je gotovo neizbežan kako bi se ostvarili veliki sportski rezultati. Morate biti u top formi i fizički i mentalno i da se sve kockice sklope kako biste postigli vrhunski rezultat. To se tamo osećalo i mi smo ipak u Barseloni bili obeleženi. 

    Kao po pravilu takva situacija, situacija u kojoj su se mnogi našli, probudila je poznati srpski inat. 

    – To je probudilo strašnu energiju kod mene na samom takmičenju i sjajan nastup, bez obzira što je ostao bez medalje, a mnogobrojna publika je to znala da nagradi. Kad sagledam svoju karijeru, nezadovoljan sam svojim rezultatima iz jednog razloga. Vrhunski poznavaoci džudoa, vrhunski treneri, poznavaoci mojih kvaliteta, kao i treneri koji su me trenirali, su smatrali da je svetska, olimpijska medalja bila rezervisana za mene, ali okolnosti pod kojim sam se borio i tada na olimpijadi i u nacionalnim takmičenjima su uticale na mene i realno govoreći nisu davale mogućnosti da se to desi, jer kao nacionalni šampion nisam dobijao dovoljno prilike da se takmičim na reprezentativnom nivou. Što se pokazalo važnim na OI. Tamo sam prošao prvo kolo i za drugo kolo sam bio strašno motivisan. U drugom kolu sam radio sa Špancem Ruizom, koji je tada bio važeći evropski prvak i vicešampion sveta. Surovo dobar borac, domaćin i onda možete da pretpostavite kako je meč izgledao. To što je domaći takmičar mene nije deprimiralo. Nikada do tada nisam radio sa njim. Ceo meč je trajao 5 minuta, nerešeno se završio. On je zbog neaktivnosti i zbog moje dominacije morao tri, četiri puta da bude kažnjen, ali se to nije dogodilo. Minut pre kraja su bile ovacije, grupa navijača, Italijana i još nekih navijača je skandirala moje ime i prosto je meč je imao takav tok i bilo je evidentno da je trebalo da bude rešen u moju korist, ali odluka sudija je bila takva da on dobija – 2:1. U narednom meču on je izgubio od takmičara iz Turske i onda sam ja ostao bez mogućnosti za repasaž. Ono što je značajnije je to što sam kada sam silazio sa tatamija, koji je uzdignut iznad parketa, dobio odobravanje i iskrene čestitke japanske reprezentacije, koja je tu došla da gleda Ruiza, mene nisu ni poznavali, ja sam bio autsajder.

    Olimpijac Miroslav Jočić vratio je džudo posle mnogo godina u Starčevo. Osnovao je svoj klub pod nazivom ‚‚Akademija Jočić“ i sada stvara nove džudo majstore tamo gde je i on počeo. Ovaj nesuđeni saobraćajni inženjer je u roku završio prvu godinu Saobraćajnog fakulteta, ali je zbog nemogućnosti da se kao vrhunski sportista maksimalno posveti sportu i izuzetno vremenski zahtevnim vežbama i predavanjima na ovoj visokoškolskoj ustanovi, odlučio da se prebaci na DIF, gde je stekao diplomu džudo trenera. Trenerskim poslom je počeo da se bavi još kao takmičar ‚‚Rekorda“, gde je bio trener mlađih uzrasnih kategorija. I u ODžK-u se bavio trenerskim poslom sa velikim uspehom. Predvodio je seniorsku žensku ekipu sa kojom se okitio titulom prvaka Jugoslavije, dok su na Kupu Jugoslavije zauzeli drugo mesto. 

    T. M. 

     

    PANČEVO, 2. avgust – Petostruki seniorski šampion stare Jugoslavije, višestruki balkanski šampion, pobednik svetskih kupova, višestruki učesnik na svetskim i evropskim prvenstvima – sve ovo čini Miroslava Jočića jednim od najboljih pančevačkih džudista. Ipak, ono zbog čega će, osim svojim rezultatima, ostati upisan velikim slovima u istoriju pančevačkog sporta je to što je jedini džudista iz našeg grada koji je učestvovao na Olimpijskim igrama. 

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Sport

    Takmičari SD „Pančevo 1813“ uspešni u Nišu

    Proteklog vikenda u Nišu je održano Prvenstvo Srbije po B programu za pionire i C programu serijskom vazdušnom puškom za juniorske i seniorske kategorije, koje je najmasovnije takmičenje u […]