• Bodiroga: Broj zaposlenih u Pančevu od 22.000 se neće smanjivati

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Evo par nedelja kako je glavna dobra vest za zaposlene u Srbiji da je došlo do povećanja minimalne cene radnog sata?

    – S obzirom na to da dve godine minimalac nije povećavan i da dve godine Vlada Srbije nije dozvoljavala povećanje minimalne cene radnog sata, ovo je, možemo reći, neki pomak.  Mi smo tražili 143 dinara, što je 70 odsto od potrošačke korpe, to je stvar dogovora socijalnih partnera, ali po nama potrošačka korpa mora da bude osnov. Međutim, poslodavci i jedan deo Vlade, mislim na određena ministarstva,  bili su za soluciju da to bude od 123 do 125 dinara. Ovo je kompromis. Sindikati su posle tražili 135 dinara minimum. Pa se posle pregovora i razgovora došlo do 130 dinara.

    Šta se dešava na polju rada u Pančevu? Kakvi su trendovi?

    – Zaposlenost u Pančevu se svodi na oko 22.000 ljudi, ali s obzirom na to da nemamo otvaranje novih firmi i novih radnih mesta, i u narednom periodu će se vrteti, oko tog broja. Dotakli smo donje dno, ne može niže od ovog. U javnim preduzećima u poslednjih godinu i po dana stagnira broj zaposlenih. Pik je bio 2014, kada je puno primano u pojedina preduzeća. Najviše na određeno vreme, bio je to balast za grad i gradski budžet, s obzirom na pad zaposlenosti u realnom sektoru.

    Kao da za Vladu Srbije otpremnine nisu problem. Kao da jedva čekaju da ih isplate. Posebno za javni sektor?

    – S obzirom na broj ljudi koji je ostao za socijalni program, to i nije veliki problem za Vladu Srbije. Ovo što se sada izdvaja za socijalni program, to je minorno,  jer je proces privatizacije okončan 2012. i 2013. godine, kada je gro ljudi otišlo. Ovo sada je za firme koje su iz privatizacije otišle u stečaj, likvidaciju.

    Vlada Srbije je uzela od penzionera i dela zaposlenih, da bi sada, čini se, tim novce otpremala ljude, odnosno isplatila ovaj novi krug otpremnina?

    – Narod bi rekao da je to presipanje iz šupljeg u prazno. Odgovor je potvrdan, ako vidimo da je u realnom sektoru sve manje prihoda i ljudi. Vlada Srbije je bila, pretpostavljam, prinuđena da traži sredstva da umanji, dovede na realni nivo potrošnju iz budžeta. Bilo je i naloga, recimo, iz MMF-a da se srežu najveći potrošači, javna preduzeća, javne službe, penzioneri  i nezaposleni.

    Nekoliko krupnih firmi u Pančevu je i dalje nerešenog statusa. Šta se dešava i šta će biti sa Petrohemijom, Azotarom, Utva avionima?

    – Različiti su problemi. Petrohemija i dan-danas čeka plan reorganizacije. Nadam se da će biti usvojen. Želeo bih da bude, jer bi se definisala vlasnička struktura, ali i videla dogledna budućnost rada Petrohemije. Petrohemija sada posluje pozitivno zbog odnosa cena sirovine i proizvoda. Ekonomski Petrohemija živi dobre dane, ali što se tiče planova za budućnost, nalazi se u delikatnom položaju. Odlučuju poverioci i sud. Želja je da Petrohemija krene u neku razvojnu strategiju i da pozitivne finansijske okolnosti i rezultate valorizuje tako što će uložiti u napredak proizvodnje. U Azotari je trenutno rekonstrukcija delova fabrika. Azotara u doglednom vremenu mora očekivati novog vlasnika, odnosno strateškog partnera. Nadam se da će reorganizacija kroz koju prolazi biti pozitivna. Da će unaprediti svoju poziciju. U Utva avionima problem je nerešene vlasničke strukture. Prolaze težak period zbog toga i po pitanju posla. Zbog tih okolnosti ima i problem da ono posla što bude odradi. Radnici čekaju nekoliko meseci da se poslovi naplate. A u međuvremenu moraju od nečega da žive. Bio štrajk letos, a to je posledica nerešenih uslova na tržištu i vlasničke strukture u kojoj se Utva avioni nalaze.

    Od gašenja poslednje peći do pada Industrije stakla u stečaj prošlo je gotovo 13 godina. Sindikat se borio da fabrika opstane, ali se nije uspelo. Kakva su iskustva?

    Iz našeg ugla gledanja, interes je bio da se što duže radi i da radnici što duže primaju platu. Gro ljudi je dočekao penziju u međuvremenu. Staklara je od 2003. godine bila u fazi reanimacije. Od pada poslednje peći živela je  dan po dan. Pirova pobeda sindikata je da su ljudi ipak dočekali penziju. Normalno da je mogla na drugi način da se reši Staklara, a ne stečajem, ali o tome su odlučivali u Vladi Srbije i neki faktori na makro nivou. Da li Staklara treba Srbiji i regionu, i da li treba ulagati ili ne – bila su pitanja. I na kraju su je ugasili. Trenutno je bitka za ljude iz zaštitne radionice, odnosno Specijalnih stakala. Gradonačelnik će voditi delegaciju iz Specijalnih stakala kod Ivice Kojića, šefa kabineta premijera. Tamo će pokušati da razreše problem i da ti ljudi dobiju socijalni program. Naime, zaposleni u Specijalnim staklima su zbog propusta od januara obrisani od bilo kakvih socijalnih prava, odnosno primanja. A to nije smelo da se desi.

    Šta u ovakvom ambijentu radi lokalna samouprava – gradska vlast? Da li ste zadovoljni? Može li to bolje.

    – Od 90-ih je pravac etatizam svih vlasti, svih partijskih činilaca, mala je moć lokalne samouprave. Priča je centralizovana i sve glavne odluke se još od tih godina donose u Beogradu, u Vladi Republike Srbije. Kada napravimo neku retrospektivu prilika u Pančevu, 90 odsto firmi koje su ovde nestale, bile su privatizovane po starom zakonu iz 90-ih. Osim Staklare i Slobode, koja je nestala na volšeban način.

    Kako volšeban?

    – Pa bilo je 110 zaposlenih kada je uveden stečaj u Slobodi. Račun im je bio blokiran na 6 miliona dinara duga državi koja je i pokrenula stečaj. A vrednost Slobode bila je 100 puta veća. Ipak su zaposleni završili na ulici. Dobro je da su bivši radnici posle 6 godina ipak naplatili deo potraživanja. Sem Slobode i Staklare koja je 13 godina radila kao društveno preduzeće – sve druge firme rade. Kako tako, ali rade. Siguran sam i zahvaljujući sindikatu koji je pomogao da rade.

    Vratimo se ulozi lokalne samouprave gradske vlasti?

    – Bez obzira na male ingerencije, malo su učinili da bi zaštitili subjekte koji su nestali. Danas imamo korektnu saradnju. Postoji interes lokalne samouprave da sa sindikatom otkloni neke goreće probleme. Vidimo to na primeru Specijalnih stakala. Razgovaramo i o statusu Petrohemije i Azotare. Zainteresovanost lokalne samouprave i gradonačelnika o budućnosti fabrika Južne zone je prisutna, razgovori su korektni, podudaraju nam se mišljenja. I gradonačelnik smatra da je usvajanje plana reorganizacije za Petrohemiju neophodno. Što se tiče javnih gradskih preduzeća, jedino su ona pod direktnom ingerencijom lokalne samouprave. A tu će doći, pretpostavljam, do nekih reorganizacija. Ulazimo u tu fazu. Saradnja sa lokalnom samoupravom će morati da bude još intenzivnija da bismo našli najbolje rešenje u granicama naših moći. Ponavljam, strategije donose neki drugi.

    Ima li neka dobra vest. Osim ove oko minimalne cene radnog sata?

    Nije ni to baš dobra vest, jer je povećanje od 7 odsto pre svega za ljude koji rade za minimalac. Mnogi poslodavci će ovo povećanje iskoristiti za povećanje osnovne zarade zaposlenima. Postavlja se pitanje koliko ljudi radi za platu preko ove najniže socijalne kategorije zarade. Voleo bih da pričamo o zaradama kao ekonomskoj kategoriji, a ne socijalnoj.

    Ima i ona navodno dobra vest da puno ljudi zapošljava inspekcija rada?

    – Pa nemamo baš neki uvid u rad inspekcije rada. Kao sindikat najviše nas inspekcija i drugi organi upućuju ka sudovima, što nije dobra priča ni za radnike, ni za poslodavce.

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Društvo