• Kako je Pančevac Miljan od praktikanta postao softver inženjer u Microsoft razvojnom centru

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Mladi Pančevac, Miljan Zarubica, pronašao je svoje mesto u IT industriji, jednoj od najbrže rastućih industrija, koja je sve više zastupljena među mlađim generacijama i ljudima koji žele da napreduju koristeći najsavremeniju tehnologiju. Kako izgleda praksa u Microsoft razvojnom centru u Srbiji (Microsoft Development Center Serbia – MDCS), šta je naučio tokom svog boravka u kompaniji, kako je dobio posao, kako se danas snalazi u ulozi mentora, ali i kako su izgledali odrastanje i školski dani u Pančevu, otkriva nam naš sugrađanin, softver inženjer, Miljan.

     

    Miljane, u Microsoft razvojnom centru počeo si kao praktikant, a sada si na poziciji softver inženjera. Kako je izgledao tvoj razvojni put?     

    Kako sam oduvek voleo matematiku, moj inicijalni plan je bio da posle završene srednje škole upišem matematički fakultet i da se bavim time u životu. Najveća prekretnica u mom životu jeste bio odlazak u istraživačku stanicu Petnica gde se u periodu upisivanja na fakultet održavao letnji seminar. U razgovoru sa ljudima tamo, odlučio sam da rizikujem i upišem SI smer na Eleketrotehničkom fakultetu u Beogradu. U toku studija MDCS jeste bio vid prestiža i veliki broj studenata je želeo da radi praksu tamo, tako da sam i ja odlučio da se prijavim. Prijavio sam se posle završene druge godine i nisam prošao test. Nisam dozvolio da to negativno utiče na mene i prijavio sam se ponovo posle treće godine, i tada sam prošao i test i intervjue i dobio praksu. Nekoliko meseci nakon završetka prakse sam dobio poziv iz MDCS-a, ponudili su mi poziciju softver inženjera koju sam ja odmah prihvatio, uz dogovor da počnem sa radom kada završim fakultet.

     

    Kada smo kod početaka, gimnazija u Pančevu je bila polazna tačka mnogih uspešnih ljudi iz različitih sfera. Kako su izgledali tvoji gimnazijski dani?

    Moji gimnazijski dani su bili poprilično opušteni i nisu se mnogo razlikovali od dana drugih učenika. Postojali su predmeti koji su me jako zanimali, koje sam učio redovno. U tim predmetima sam se isticao i išao na takmičenja. Isto tako, postojali su i predmeti koji mi nisu bili zanimljivi, ili me možda nisu uopšte interesovali, koje sam često nerado i kampanjski učio. Stvar koja me je najviše razlikovala jesu vannastavne aktivnosti koje sam pohađao. Subotom sam išao u centar za talente, a deo vremena sam izdvajao za seminare u istraživačkoj stanici Petnica. Što se druženja tiče, vikende sam uglavnom provodio u Domu omladine i u kafiću Forma.

     

    Koliko je bila značajna uloga Regionalnog centra za talente “Mihajlo Pupin” na tvom razvojnom putu?

    U četvrtom razredu osnovne škole sam prvi put otišao u centar za talente i pohađao sam nastavu u centru do kraja srednje škole. Predavači u centru za talente su jedan od glavnih razloga zašto sam se zadržao toliko dugo tamo. To su ljudi koji obavljaju posao iz ljubavi i potpuno su posvećeni učenicima. Gradivo koje oni predaju je takmičarsko gradivo koje se ne sreće u regularnom školovanju i problemi koji sam rešavao tamo su dosta doprineli razvoju mog znanja. Pored nastave, društvo je bila druga stvar koja je činila da centar bude to što jeste. Nastavu u centru pohađaju učenici sličnog interesovanja, tako da je druženje u toku i nakon nastave bio sastavni deo celog iskustva. Neki od prijatelja koje sam tamo stekao su i dalje veoma bitni u mom životu.

     

    Nakon sticanja brojnih veština na poziciji praktikanta u razvojnom centru, došao si do pozicije mentora. Sada, kada možeš da se osvrneš na obe pozicije, šta ih sve razlikuje?

    Mentorima je zadatak da praktikantu pruže prilike za učenje i pokazivanje znanja. Cilj je da se uz rad sa praktikantom uvidi da li postoje neke stvari koje bi mogle da se poboljšaju i da se sa praktikantom na tome radi. Na kraju prakse odgovornost mentora je da kaže kako se praktikant pokazao. Projekat nije jedino merilo uspešnosti prakse, već mnogo više utiče to koliko praktikanti koriste prilike za učenje i koliko pokazuju napretka u toku same prakse. Pozicija u kojoj se nalazi praktikant je suprotna. Kao praktikant pokušavaš da dokažeš da ti je stvarno mesto tu gde jesi, i usput da upijaš što više znanja možeš. Projekat koji dobiješ je uglavnom zahtevan i znanje sa kojim si došao na praksu ti nije dovoljno da ga rešiš. Zato se trudiš da učiš što više i kroz priču sa zaposlenima probaš da razumeš kako oni rešavaju probleme sa kojima se ti susrećeš i da koristiš to. Meni je praksa služila kao prozor u to kako izgleda kada si zaposlen, i sada kada radim u firmi vidim da sam tada stvarno video pravu sliku.

     

    Kako je izgledao tvoj radni dan kao praktikanta, a kako izgleda sada? Na koji način su se promenila tvoja zaduženja?

    U početku prakse se moj ceo dan svodio na istraživanje mogućih pristupa u rešavanju problema, dok je ostatak prakse bio fokusiran na implementaciju svakog od tih pristupa. Ovo se razlikuje od sadašnjeg posla u tome što sada  radim na više različitih projekata u isto vreme. Glavno zaduženje koje jedan praktikant zapravo ima je prezentovanje svega urađenog u toku trajanja prakse. Prezentacija se sastoji iz postavke samog problema, gde se vidi da je praktikant zapravo i razumeo problem koji je rešava, kao i iz predstavljanja svih isprobanih pristupa i evaluacija svakog od njih. Osnovna zaduženja koja se dobiju pri zaposlenju ostaju uglavnom nepromenjena – a to je da se razvija neki deo proizvoda i učestvuje u dizajniranju rešenja zajedno sa ostatkom tima. Timovi u MDCS-u su napravljeni tako da svaki tim razvija neku određenu funkcionalnost, i s tim dolazi i održavanje te funkcionalnosti. Neophodne su i diskusije sa drugim timovima o tome kako bi ta funkcionalnost mogla da utiče na njih. Još jedno od zaduženja koje sam sa zadovljstvom izabrao je intervjuisanje praktikanata. Zadovoljstvo mi je da upoznajem mlade i perspektivne ljude koji dolaze na intervjue i da učestvujem u njihovom priključivanju MDCS-u.   

     

    Šta je ono što te je najviše privuklo kod MDCS-a?

    U toku studija je MDCS već važio za jednu od najboljih kompanija u kojoj neko može da radi praksu. Studenti koji su završili praksu su bili veoma zadovoljni dobijenim iskustvom, tako da je to u meni probudilo želju da se priključim MDCS-u. Kultura koja se neguje unutar kompanije je bila jedan od glavnih razloga zbog kojih sam ostao tu. Ta kultura se neguje od samog osnivanja MDCS-a i godinama kasnije je i opstala. Još jedna od stvari koja me je privukla je to što se radi na proizvodima koje koriste milioni korisnika i prilika raditi na takvim proizvodima je jedinstvena u Srbiji. Jednom kada vidite da vaš rad i trud zapravo utiču na veliku količinu ljudi, teško je da se odvojite od takvog zadovoljstva. Veoma mi je važno što MDCS brine o mladima u zajednici i trudi se da kroz određene programe olakša pristup znanju. Osećaj da ja kao zaposleni mogu barem malo da utičem na društvo u Srbiji, i da se to vrednuje i očekuje od mene, me konstantno podseća da se nalazim na pravom mestu.

     

    Sa druge strane, kada je reč o Pančevu, koje su tri stvari koje najviše voliš kod svog grada?

    Smatram da je Pančevo idealan grad za život zbog svoje veličine i lokacije. Grad je taman toliki da ima sve što ti treba, a sa obzirom da je Beograd blizu, putovanje do posla, ili nekim drugim povodom, ne oduzima previše vremena.

    Takođe, kako sam odrastao u Pančevu, tu živi i najveći broj mojih prijatelja, tako da volim to što se mogu prošetati gradom i sresti ljude sa kojima se družim bez bilo kakvog dogovora. Grad nije veliki, tako da ćeš uvek naći nekog koga poznaješ, ali opet ne i premali,da ne možeš upoznati nove ljude.

     

    Vođen sopstvenim iskustvom, koji bi savet dao mladim ljudima koji imaju u planu da se prijave na praksu ili posao MDCS-u?

    Da ne razmišljaju previše o tome da li treba da se prijave ili ne, mislim da je sam prolazak kroz proces, koji uključuje pisanje CV-a, test i intervju, korisno iskustvo, bez obzira na to koji je krajnji ishod prijave. Čak i da ne prođu neki od koraka, da ne odustaju i da se ne obeshrabre, i da obavezno nastave da se prijavljuju. Mnogo studenata se prijavljuje i to što neko nije bio prihvaćen jednom, ne znači da je odbijen zauvek. Uvek uzmem sebe kao primer – ja nisam prošao test prvi put, ali sam zato sledeće leto dobio praksu, a nakon toga sam dobio i posao. Važno je da konstantno rade na sebi i na usavršavanju svog znanja. Naravno, nije neophodno da se čeka praksa kako bi nešto počelo da se radi, postoji još načina za sticanje dodatnog iskustva – na primer hakaton ili samoinicijativni projekat, bilo da se radi u društvu ili samostalno.

     

     

    Mladi Pančevac, Miljan Zarubica, pronašao je svoje mesto u IT industriji, jednoj od najbrže rastućih industrija, koja je sve više zastupljena među mlađim generacijama i ljudima koji žele da napreduju koristeći najsavremeniju tehnologiju. 

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Društvo