• Uzdin između odlazaka i ostanaka

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Imanja se prodaju, a stiže neki novi svet, koji u panonskoj ravnini pronalazi mir, dok starosedeoci zbijaju redove čuvajući nasleđeno – istoriju, kulturu i običaje Rumuna – većinskog stanovništva na ovom prostoru.

    Kada krenete severno Južnim Banatom, pa prođete Kovačicu, varošicu seljaka slikara, na desetom kilometru dočekaće vas Uzdin.

    Malo na uzvisini „češe” ga pruga Pančevo – Zrenjanin – Kikinda, a seče ga magistralni asfalt istog pravca. Široki šorovi seku se pod pravim uglom, a poseban šarm daju mu ulični drvoredi i park u centru.

    Ni čobana, ni stoke

    Južnobanatsko selo godinama je bilo uzdanica opštine Kovačica, a Uzdinci će reći da je to važilo, pre svega u ratarstvu i stočarstvu, ali su to sada prošla vremena. Ovde se zemlja najčešće daje u zakup, pašnjaci su prazni, ili pretvoreni u njive, a tek najuporniji drže stoku, iako je to tradicija, i više od ekonomske kategorije.

    Zato čobana nije lako naći, iako bi za njega bilo posla, istina ne kao nekada kad je u selu bilo i do pet hiljada ovaca i 2.000 grla krupne stoke. Sada se junad, ovce i perad mogu zbrojiti na prste dve ruke – domaćini kažu – tek za svoje potrebe.

    Nema „blaga”, a sve je manje i ljudi i to je zatvoreni krug, možda i obrnutog redosleda. Bilo kako bilo – i rode sve ređe svraćaju u ovo parče Južnog Banata, dok narod stalno odlazi. Do pre jednog veka, živelo je u Uzdinu oko šest hiljada duša, danas ih je zvanično trostruko manje, a stvarno, na terenu – četiri puta.

    Migracije, kao i u drugim selima ovog kraja, počinju šezdesetih godina prošlog veka, potragom ovdašnjeg sveta za boljim životom, koji je obećavala Amerika, severna i Zapadna Evropa. Tako je nastala i priča, da preko okeana živi još jedan Uzdin. Stvar je otišla dotle, da je naša dijaspora svojevremeno pokrenula inicijativu da jedna ulica u Detroitu ponese naziv „Uzdinska”.

    Domaći odlaze, imanja se prodaju, a stiže neki novi svet, najviše Beograđani, koji ruše, renoviraju, dograđuju oronule kuće, a ponajviše u panonskoj ravnini pronalaze mir.

    Valjda zato što selu preti još jače osipanje, oni koji ostaju, zbijaju redove, pre svega, čuvajući nasleđeno – istoriju, kulturu, običaje Rumuna, većinskog stanovništva na ovom prostoru. Na tom poslu mnogo radi udruženje „Tibiskus”, baštineći kulturu Rumuna, prvenstveno kroz izdavačku delatnost, ali i nizom manifestacija. Ovo književno-umetničko društvo, čije ime znači „Tamiš” obogatilo je svoje selo i monografijom, među čijim koricama se nalazi sve što se radilo tokom tri decenije trajanja – sva međunarodna saradnja, manifestacije, programi, susreti…

    Sekcija slikara naivaca

    Uzdin, na čelu s Domom kulture „Doina”, nije selo jakog kulturnog pedigrea od juče. Još 1898. godine postojao je hor, pre više od 60 godina osnovana je sekcija slikara i galerija naivnog slikarstva, koje je proslavilo ovaj deo Srbije, a o selu su novine pisale još početkom prošlog veka. Tako je „Politika” iz jula 1937. tekstom zabeležila da je Uzdin nadaleko čuven i po kolu „žok, da živopisnijeg i bogatijeg nema, koje se vije od proleća do jeseni, prekida samo za vreme žetve, a sparuje vrlo mlade mladence”.

    Na nešto bližu, revolucionarnu prošlost, podseća spomenik sa česmom palim žrtvama u Drugom svetskom ratu, u središtu naselja, tik uz zgradu mesne zajednice.

    Uzdin ima i zasigurno najveću crkvenu portu u zemlji, u čijem središtu se uzdiže Crkva Svetog Georgija, podignuta 1801. godine, sakralno zdanje među najvećim i najraskošnijim hramovima Rumunske pravoslavne crkve u Vojvodini s impozantni ikonostasom. To je delo oslikao čuveni Konstantin Danil, majstor portretskog slikarstva i jedan od najistaknutijih predstavnika bidermajera kod nas.

    Duga istorija

    Nekada, tačnije u 17. veku, bila su ovde dva Uzdina – Veliki sa 30 kuća i Mali triput manji, a onda se živalj nekud odselio izmučen turskim zulumom, pa je ostala pustara kako se kraj i zvao sve do sredine 18. veka. Formiranjem Vojne granice 1767. godine naseljava se ovde četa 12. puka Nemačko-banske granične pukovnije, a potom se vraća običan narod i to pretežno Rumuni. Nakon ukidanja granice, selo ulazi u sastav kovačičkog sreza, Torontalske županije i dobija novi naziv, koji podseća na današnji – Uj Ozöra.

    Srba je od osnivanja sela, bilo malo, ali su to bili bogati i napredni ljudi – složni trgovci, pa je Uzdin od 1869. imao i jako trgovačko udruženje, a najpoznatiji trgovac bio je Todor Maksimović, koji je sa suprugom Anom, pri Matici srpskoj u Novom Sadu 1883. osnovao zadužbinu i stipendijski fond za dva studenta.

    Vodica Vozdviženija Časnog krsta

    Građena u stilu rustičnog baroka, vodica predstavlja jedinstven primer sakralnog narodnog graditeljstva na tlu Vojvodine, koji država štiti kao nepokretno kulturno dobro – spomenik kulture. Podignuta početkom 19. veka i posvećena Vozdviženju Časnog krsta, svojim izgledom – rotondom, zajedno sa sačuvanim masivnim ulazom, sastoji se od kapele i ozidanog ulaza u portu, koja je u prošlosti bila opasana ogradom.

    Rumunska kuća

    „Rumunska kuća” u Uzdinu osnovana je 2005. godine i prvi je nacionalni objekat te vrste van granica Rumunije. Istovremeno, postala je i kulturni centar u kom se organizuju manifestacije iz duhovnog kalendara Rumuna s ovih prostora. Podeljena je na više tematskih celina, poput biblioteke „Petru Mezin” sa fondom od preko 4.000 knjiga, galerijom, „Terasom pesnika”, pa svojevrsnom spomen-sobom o sportu Uzdina kroz vekove i bogatom kolekcijom starih predmeta za domaćinstvo, narodnih nošnji. Ovde se organizuju Konkurs recitatora „Blagovesti”, Međunarodni simpozijum „Ugledni ljudi Banata”, Kreativni literarni festival banatskog govora…

    „Bakice” slave jubilej

    Uzdinke su okupljene oko Udruženja „Bakice”. Očuvanje rumunske narodne nošnje, rukotvorina i običaja, beleženje receptura izvorne kuhinje i na koncu, sabiranje meštana, poslovi su na kojima prilježno rade dve decenije. Nekada ih je udruženo bilo desetak, a danas je tu tridesetak žena, koje organizuju niz tematskih programa poput „Lepe rumunske nošnje” ili „Etno duge”, sarađujući s drugim sličnim društvima.

     

    Imanja se prodaju, a stiže neki novi svet, koji u panonskoj ravnini pronalazi mir, dok starosedeoci zbijaju redove čuvajući nasleđeno – istoriju, kulturu i običaje Rumuna – većinskog stanovništva na ovom prostoru.

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Društvo