• Vojvođanske vetrenjače

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

     

    Kada bismo se vratili pedeset ili sto godina u prošlost, manje bi nam smetali zavejani putevi, snežni smetovi i blagi vetrovi. Možda ne i majstoru koju upravlja zaprežnim kolima, na kojima nosi džakove žita u obližnju vetrenjaču, ali vetrenjaru koji čeka „dobar vetar“, sigurno bi pričinjavalo zadovoljstvo da krov svoje vetrenjače okrene na pravu stranu sveta.

    Vojvođanske vetrenjače najčešće su radile noću. Život mlinara odvijao se na kraju naseljenog mesta, u maloj kući koja se nalazila neposredno pored vetrenjače. Čekali bi i po nekoliko dana, da vetar ne bude isuviše jak, ni slab, da bi mogli da puste krila vetrenjača da krote najlepši vojvođanski vetar. Tako bi za 24 časa uspevali da samelju i do 700 kg brašna, na radost svih stanovnika koji su stajali ispred vetrenjača sa svojim zapregama, koje su pojili hladnom vodom iz bunara sa đermom, dok su čekali da dođu na red.


     

    Zidane na tri sprata od cigle i čerpića, vrhunskog drveta i najkvalitetnijeg kamena za samo šest meseci, vetrenjače u Vojvodini su predstavljale mesta susreta mladih i starih, imućnih trgovaca i siromašnih seljaka, zaljubljenih i nesrećnih parova.

    Kada su srpski, mađarski, nemački i slovački majstori usavršili tehniku njihovog građena, nakon prve sazidane vetrenjače 1727. godine u Elemiru, njihov broj se povećavao velikom brzinom. Gotovo da nije postojalo mesto koje nije imalo svoju vetrenjaču. Mlele su žitarice za upotrebu ljudi i životinja, sekle čoju, sitnile papriku, drobile kamen. Tokom 1885. godine zabeležene su čak 282 vetrenjače na području današnje Vojvodine. (Krejić, 2016) Iako nisu izdržale konkurenciju modernijih mlinova, proces konfiskacije imovine, ostale su upečatljive kao izuzetno savremeni objekti ne samo u odnosu na period od pre 200 godina, nego i u odnosu na današnje posmatranje sveta. Osim energije vetra i spretnih ruku vetrenjara, nije im bilo potrebno ništa drugo da samelju žitarice od kojih se pravio najlepši hleb i kolači na prostorima na kojim živimo.

     

    Nastale su i nestale kao zvezde padalice. Sredinom XX veka, zauvek gube svoja krila i funkciju. Postaju kuće zalutalih ptica, predmet interesovanja sakupljača sekundarnih sirovina i slučajnih prolaznika. Sagledavanjem stanja preostalih vetrenjača možemo sagledati nas same: naše živote, odnos prema kulturi, istoriji i civilizaciji. Odnos prema prošlosti, precima koji su maštali i sanjali objekte koji su im živote olakšavali i čitave porodice hranili. Setićemo se jednom da smo bili ponosni što smo ih imali, ali one sigurno ne mogu biti ponosne što su imale nas.

     

    dr Živana Krejić, autorka knjige „Vetrenjače Vojvodine nekad i sad“

     

    Kada bismo se vratili pedeset ili sto godina u prošlost, manje bi nam smetali zavejani putevi, snežni smetovi i blagi vetrovi. Možda ne i majstoru koju upravlja zaprežnim kolima, na kojima nosi džakove žita u obližnju vetrenjaču, ali vetrenjaru koji čeka „dobar vetar“, sigurno bi pričinjavalo zadovoljstvo da krov svoje vetrenjače okrene na pravu stranu sveta.

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Društvo