• Banatski džambasi

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
    013 Info

    Nekada su zbog prevara bili na lošem glasu, a kapital su sticali preprodajom soli, rogate stoke, svinja i konja. I danas su ozbiljni trgovci i mogu se sresti na vašarima.

    Ima jedno zanimanje, i to pravo, što ne samo da nestaje, nego je i na lošem glasu. Malo ko se još seća veštih trgovaca koji su kapital sticali preprodajom soli, rogate stoke, svinja i konja. Ovi poslednji, džambasi, sinonim su za najveštije u jednom od najstarijih i najcenjenijih poslova u ovom delu sveta.

    Ipak, i danas se ova retka „vrsta” da sresti na vašarima – recimo debeljačkom. I, lako ćete ih prepoznati. Gledano od glave do pete, tu je šeširić, obavezno broj, dva manji, prsluk, pantalone uvučene u čizme i kitnjasti korbač, a nije ih teško ni locirati, obično su u grupama i galame.

    Milorad Vasin, čak iz Čuruga, doterao je četiri radna konja i objašnjava „šta se tu gleda”. Prvo se pita koliko je konj star, da li je miran, koliko je siguran, da li dobro vuče prikolicu, a cena je – sve zavisi.

    – Od onog „šarova” da krenem, on je 1.450 evra, kobila je koju stotinu manje. Ostala dva su dosta jeftiniji, jer su bili u radu u šumi, slabo hranjeni, pa sam ih ja malo doterao. To je skup „sport”, investicija, jer 4.000 dinara je metar kukuruza, 500 dinara bala deteline, a svaki pojede jednu dnevno, plus zob. Ako sve prodam, idem dalje da tražim nove. Uglavnom svi odu, ali niko ne zna svoju sreću – priča nam 30-godišnji moderni džambas, koji još radi u firmi, ali voli konje i da dodatno zaradi.

    Džambasa ima širom sveta. U Banatu su u prošlosti važili za glavne „organizatore” krađa konja, a bili su i na glasu kao majstori u prerušavanju konja, mazgi ili magaraca. Još se prepričava kako su ih mogli tako preobraziti, da su ih uspevali preprodati čak i bivšem vlasniku. Konjima bi ošišali grive i rep ili ih ispleli u pletenice, a katkad i skuvali kačamak, pa ga vrelog prilepili konju na leđa i čelo. Na tim mestima dlaka bi otpala, mesto nje iznikla druga, bela i tako bi od konja bez belega napravili konja s belezima.

    – To se danas ne radi – tvrdi Uzdinac Milivoj Martinov i odmah, kao u Zmajevoj pesmi, hvali svoju mladu kobilu, za koju kaže da je u najboljim godinama, te da je ne bi dao ispod dve hiljade evra.

    – Narod najviše zagleda, zadirkuje i zakera kao razumeju se u konje, a kupuju ih da se kere. A, najviše se cenkaju, pa izgleda da ću se na njoj vratiti kući jer sam taljige prodao. Više je ne prodajem nego što je prodajem, samo ako dobijem cenu. Od malena sam na vašarima i ovo danas nije ništa. Nekada nisi mogao da prođeš od konja, kô na hipodromu – priča džambas iz Uzdina, a uto stiže potencijalni kupac iz Tomaševca, čini se poznavalac konja.

    Trgovac mu naširoko pripoveda kako je kobila mlada, ali jaka, te koliko je negovana i dobro uhranjena. Ovaj, čini se, manje sluša, a više joj zube zagleda, te traži da se malo prošeta. I dok Milivoj ne prestaje da je „sladi”, mušterija mu izmiče i odlazi u dalju potragu.

    Legenda o Stevi Kragulju iz Peščare

    Deliblatskom peščarom kruži legenda o Ciganinu Stevi Kragulju, džambasu po zanimanju, što je krstario belim svetom tražeći zelenka kakvog je kao siromašni dečak video kod jednog nemačkog grofa. Tako je lutao Vlaškom, Moldavijom, boravio u Budimu, Segedinu, Temišvaru, živeo u Vidinu, obilazio vašare po čitavoj Srbiji i vraćao se praznih ruku svojoj čergi u rodnom Dubovcu. A onda se desilo da od tolikih putešestvija, 1919. godine, na vašaru u komšijskoj Debeljači, ugleda belog konja – snažnog, mirnog i ponosnog. I odmah je znao, to je taj, pa para za zelenka nije žalio.

    I tu priča postaje legenda, da se Steva morao povući, jer mu je prišao mališan očiju punih suza. Bolesni otac mu je umro, a njegovi tutori sada njegovog konja prodaju, pa držeći Stevu za rukav preklinjao da njegovog konja ne kupuje. Steva je u mah video sebe kao dete i rešio da od pazara odustane. S dečakom je, pričalo se, otišao do njegove majke i dao joj para da dugove otplati, a on nikada više nije pronašao takvog konja.

    Poreklo reči

    Imenica „džambas” i glagol „džambasati” koren vuku iz persijske reči ğānbāz – stočar, a nama su stigle iz Otomanskog carstva, protežući se od juga Srbije, Crne Gore do Slavonije. Na tom prostoru zapatilo se i mišljenje da su džambasi pustahije, prepredenjaci i prevaranti, pa čak i razbojnici. Ovo zanimanje vremenom je postalo i opis karaktera za prekog čoveka, prepredenjaka, prevejanca, varalicu, neotesanog, rečju – nepristojnog čoveka, koji se bahati.

    Takođe, postoji i lokalizam s juga, šireg opsega, za ljude koji se bave matrapazlukom – kupovinom i preprodajom stoke. Te matrapaze terao je glas toliko iskusnih trgovaca, da im je bilo dovoljno da pogledaju kravi u zube da bi znali koliko je stara, koliko ima kilograma i da su joj po ženskoj liniji preci bili – majka šarulja, a baba – garulja. Džambas je „evoluirao” i u mađarsku verziju „đilkoš”, kao opis za raspusnog muškarca, obešenjaka, vetropira, nametljivca, neradnika, kavgadžiju… Oni za sebe danas jednostavno kažu  – vole konje.

     

    Nekada su zbog prevara bili na lošem glasu, a kapital su sticali preprodajom soli, rogate stoke, svinja i konja. I danas su ozbiljni trgovci i mogu se sresti na vašarima.

    Podeli vest:

    Facebook Twitter WhatsApp
  • NAJČITANIJE U POSLEDNJIH 96H

    Ostalo iz kategorije Vojvodina